Frizeraj na kraju svemira

utorak, 17.02.2009.

STANOVI, STANOVI, SVE PO STO TISUĆA EURA...

Tko u životu nije kupovao stan, taj ne može razumjeti.
Kad mu kažeš 'etažiranje' ili 'tabularna izjava', gleda te ko tele u šarena vrata. Ne razumije. Nije iniciran. Nije se vratio sa svog tegobnog puta izmučen, ali pročišćen u duhu.
Ja sam se jedva oporavila od kupnje stana od prije par godina, kadli evo, već se nazire uskoro vrijeme za novu kupoprodaju. Treba veći stan... (kome ne treba?)
Koliko sam sretna što imam vlastiti krov nad glavom, toliko me hvataju napadaji anksioznosti čim se spomene ta tema. Kupoprodaje, naime.
Moraš dat stotinjak tisuća eura nekome s ceste.
I moraš vjerovati da će netko s ceste tebi dati stotinjak tisuća eura.
A i nije samo to. Lupanje glavom u očaju počinje već pri prvom koraku, a to je potraga za stanom na internetu.
Zašto? Eh, zašto…
Na primjer:
Da bi hvalevrijedna ideja da oglašivači uz oglas stavljaju fotke stana imala smisla, nužan je uvjet da netko zna i poslikati prostor. Vjerovali ili ne, takvi megatalenti rijetko se nađu. Mnogo češće nego što mislite, pri otvaranju oglasa naići ćete na fotografije:
-vaze s cvijećem na heklanom tabletiću,
-hrpetine cipela i šlapa u hodniku (šifra: džamija),
-površine veš-mašine na kojoj se netko igrao one igre kad moraš minutu-dvije gledati u nepreglednu hrpu predmeta, a onda zatvoriti oči i sjetiti ih se što više: tri role wc-papira, dva gela za tuširanje, sapun, cleanser, tonik, pampersice, dva Cif-a, muški i ženski dezodoran, češalj i četka puna kose, gumene rukavice, kopča za kosu, mlijeko za tijelo i bunt Jutarnjeg od prošla dva mjeseca… hmmm, ajde, bar vlasnici održavaju higijenu i prate što se događa u svijetu,
-i na kraju moj all time favourite, tzv. svjetlo na kraju tunela: fotografije koje vam pružaju ni manje ni više nego uvid u iskustvo života nakon smrti, a prikazuju potpuni mrak sa zrakom svjetlosti u dnu.

To je bio prvi korak.



Kad ste napokon uspjeli izdvojiti neke fotke koje vam pružaju koliko-toliko relevantnu informaciju o izgledu stana, vrijeme je da se prijeđe na sljedeći mučan korak, a taj se zove:
Nađi stan koji liči na nešto!
Zaista ne očekujem da će mi netko za tu cijenu prodati stan ovjenčan svim nagradama milanskog trijenala. Štoviše, zapravo priželjkujem neku groznu jeftinu rupu koja se onda može cijela adaptirati u skladu s vlastitim željama.
No problem je što je većina stanova negdje između.
Imaju nove novcate pločice, toliko nove da vam je stvarno bed smjesta ih satrti u prah, premda nikakvu drugu sudbinu nisu zaslužile.
Imaju friško, koliko jučer prefarbane zidove u najsuptilnijim nijansama kričavocrvene, fluorescentno zelene i plave Yves Klein International.
O ukusima se ne raspravlja (NOT), ali ljudi moji, ako već spadate u onu manjinu Hrvata koja je actually promislila kako će im stan izgledati (većina, koliko vidim, koristi stanove samo za odlaganje predmeta), trebali biste kvragu prihvatiti da ipak postoje određene neupitne istine:
-zidovi u jarkim bojama izgledaju super u loftovima od 200 kvadrata čiji se namještaj sastoji od jedne janjeće kože i jedne egzotične biljke. Zidovi u jarkim bojama NE izgledaju dobro u prostorijama od 15 kvadrata koje su prepune namještaja, knjiga, cd-a, postera s delfinima, plišanih igračaka i drugog cluttera. U takvim prostorijama zidovi jarkih boja izgledaju kao da ste frustrirani jer se niste usudili dovoljno eksperimentirati s LSD-jem dok vam je bilo vrijeme.
-sjajne tamne pločice koje imitiraju mramor NE izgledaju dobro u maloj kupaonici bez prozora, osim ako niste fan Indiane Jonesa pa vam je špica dok se tuširate zamišljati da vas je netko zatvorio u grobnicu.
-premda ih obožavaju apsolutno svi investitori u novogradnjama, pločice boje blijedog dreka predstavljaju zločin protiv čovječnosti i ne bi ih trebalo staviti u kupaonu čak ni Branimiru Glavašu.
-svoju kreativnost i želju za raznolikošću možete utažiti na produktivnije načine nego da u stanu od 50 kvadrata odaberete drvenariju u tri različite boje i parket u tri jebena različita uzorka.
Eh.

Nakon što ste, pomalo načetih živaca, ali ipak uspješno prevladali i ovaj korak, što znači: odabrali stan u kojemu biste, nakon što počupate sva vrata, porušite i ponovo izgradite sve zidove, sameljete u pepeo sve pločice i pobacate van sve po mjeri rađene kuhinjske elemente, možda čak mogli i živjeti, vrijeme je za sljedeći level, mučniji od svih dosad, a to je:
Komunikacija s vlasnikom/prodavateljem stana.

Stanove najčešće prodaju agencije, koje su se u nekoliko posljednjih godina nakotile više od turističkih agencija i škola stranih jezika jer ih otvara svaka dokona domaćica kojoj je dopizdilo prodavati Avon. Neke su prilično profesionalne i agenti su im sasvim ugodni. Druge su čisti Trotter Independence Trade, dakle na mobitel im se nitko ne javlja danima, a što se agenata tiče, ne znam da li više volim kada u kompi s vlasnikom stana rade good cop/bad cop predstavu ili kada svaku rečenicu počinju sa:
Znate, ja studiram unutarnji dizajn…




Super mi je i sljedeća situacija - zovem izravno vlasnika stana:
Halo? (Dječački glas.)
Dobar dan, zovem u vezi oglasa za stan, ja…
Samo malo… Tataaaaaaaaaaa! Netko zove za stan! (Btw, zovem na mobitel.)
Pet minuta pauze.
Halo? (Tatin glas.)
Dobar dan, zovem u vezi oglasa za stan. Možete li mi reći…
Čujte, dajte nazovite mog brata, on vam zapravo to prodaje. Evo zapišite si broj…
Zovem brata.
Halo?
Dobar dan, zovem u vezi stana, dobila sam broj od vašeg brata…
Od brata? On vam je rekao da mene nazovete?
Ne, samo se šalim, prvi april. Doviđenja.

Ok, većina vlasnika stanova zapravo su normalni i pristojni ljudi, ali svejedno vam ne gine pokoja anegdota poput ove:
Anegdota jedan. Ulazimo u stan. Stan relativno pristojan, na zidovima kardinal Stepinac i velečasni Ivan Merz. Pater familias pristojan, ali ispod površine malo živčan. Bio čovjek u ratu. Uobičajen razgled stana. Kreće pregovaranje o cijeni. Pa jel bi mogli malo spustiti, znate, mi imamo keš.
Pater familias popizdi. Počne se derati da njemu jebena komunjarska vlast nije dala da otkupi stan nego ga je trebao platiti po tržišnoj cijeni i zašto bi on sada nekome nešto dao kad nitko njemu nikad u životu ništa nije dao, a susjedi su stanove pokupovali za trinaest tisuća maraka. Žena mu propada u pod, smješka se od uha do uha i govori: Ajde Zlatko, pa nisu ti ljudi za to krivi… Pa možemo se dogovoriti… Nazovite…
Hvala, doviđenja…
Zapravo, najživopisniji prodavatelji su uvijek bili ti bivši branitelji.
Bio je (anegdota dva) jedan u Trnskom koji je imao stakleno oko, stan totalno zapušten, u wc-u poster Severine s nekog kalendara iz devedeset osme. Onda uđeš u sobu, a cijeli zid prepun književnih klasika (na metar), a usred sveopćeg kaosa stoji fotelja iz pedesetih, ista kakvu sam mjesec dana ranije vidjela na izložbi hrvatskog dizajna u Muzeju za umjetnost i obrt.
Onda je bio (anegdota tri) na Knežiji jedan iz Tigrova, ogroman, nabildan, tetoviran, preplanuo, brkat, stijena od čovjeka. Ulazimo mi s agenticom u stan, pozdravljamo se s njim, počinjemo razgled, a kad tamo u kuhinji još jedan, isti takav, mrk i od klisure odvaljen… pere suđe?!

Bilo je anegdota i s kupcima stanova. O da, još koliko.
Najbolje mi je (a dogodilo se više puta) kad ljudi ulete u stan i onda stanu nasred sobe i razočarano kažu: A to je jedina soba?
Pa da, čujte, objavili smo oglas u rubrici Peterosobni stanovi i nadali se da nećete primijetiti.
Ili: ja sama doma, dragoga nema, dolaze bakica i dedica vidjeti stan. Ja pokazujem kako je kuhinja spojena sa sobom, ali postoje harmonika vrata, pa se može i odvojiti. Nato će dedica: Pa da, to je dobro, znači gospodin tu može raditi svoje u sobi, a vi mu ne smetate dok kuhate.

Da, oduvijek mi je bio cilj što manje biti ikome na putu dok marljivo održavam kućanstvo…
Onda su htjeli spustiti cijenu, ja nisam bila baš susretljiva, pa je bakica rekla: Možda da dođemo ipak kad gospodin bude doma… A dedica: Da, da, bolje kad bude i gospodin…
Vlasnički list je na mene, al muško je muško, ne?

Nema bogatijeg iskustva u životu nego što je kontakt sa što različitijim ljudima. A kupoprodaja stana je za to prilika samo takva, puno bolja nego čekanje na šalteru MUP-a ili trudnički tečaj.
Bogomdana prilika za osobni rast i razvoj! A još nisam ni došla do pravnog i birokratskog dijela.
Do posjeta onoj straaaašnoj ukletoj kući zvanoj gruntovnica.
Do toga da predugovor nije predugovor ako na njemu piše predugovor, već ako je pisan u futuru ili kondicionalu.
Do krucijalne razlike između zahtjeva za upisom vlasništva i zahtjeva za zabilježbu prava vlasništva.
Do javnih bilježnika koji ovjere dokumentaciju, a da ni jednim pogledom ne udostoje ni ugovor, ni vas, ni vaše identifikacijske isprave, mogli ste im komotno donijet 'Djevojčicu sa šibicama' isprintanu i podijeljenu u članke, a vaš kupac/prodavatelj mogao je biti glavom Radovan Karadžić. Nemaskiran. I moglo mu je pisat James Bond na osobnoj. JMBG 007.
Eto što me čeka.
I još će se sve razvlačiti mjesecima jer je tržište nekretnina, što bi se reklo, zasićeno.
A dotle ne smijem kupiti nijednu knjigu niti komad odjeće jer u ovaj stan više ne stanu.
I još će možda morati pasti neki kreditić. (O cakama i papirologiji na tu temu ne mogu jer s time nemam iskustva, ali dam se kladit da je veselo.)
Eh, kad ću ja u tu Kostariku…?

<	veljača, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28

Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)

Komentari da/ne?