Frizeraj na kraju svemira

srijeda, 31.12.2008.

MALI ABECEDARIJ DVIJE I OSME

Autić. Došla nam je nova, slatka, mala, narančasta gradska Škoda Fabia. Dobro, nije došla sama, kupili smo je. A ja sam se zdušno borila rukama, nogama, noktima i zubima da bude mali Classic, a ne karavan. Karavani mi bude neugodne asocijacije na obitelji s troje razvrištane dječurlije koje ljetuju u paket aranžmanima i ne mogu potegnuti na more bez tri tone potrepština, što je lijepo izrazio Darko Rundek u svojoj pjesmi 'Otkada idemo na more svake godine…'. I bi Classic. Zapravo, kad razmislim, bolje da me dragi ne čuje, ali stvarno često bude po mom.

Beč. Bilo je hladno, tmurno i kišovito i ulazili smo u grad skoro sat i pol. Nema veze. Vidjeli smo Van Gogha, kojeg zbilja treba vidjet uživo jer njegove prave boje nemaju veze s reprodukcijama, a vidjeli smo i izložbu Jeana Tinguelyja koji je car careva jer je svojedobno konstruirao skulpturu koja je bila programirana za samouništenje (i nazvao je Homage a New York, hm). I kupih par normalno izgledajućih komada trudničke odjeće, Bog blagoslovio H&M!



Cohen, Leonard. Fini postariji gospodin sa smislom za poeziju na čijem koncertu mi je bilo fenomenalno (i nije moglo biti drugačije) i zbog kojeg sam potpuno zaboravila da sam ljetos zbog trudničkih mučnina na Jarunu propustila jednog drugog gospodina po imenu Cave, Nick, a da zbog NNNO (Nadasve Neobičnih i Nepredvidljivih Okolnosti) nisam uspjela nikome prodati, ma čak ni pokloniti kartu, pa ode tristo kuna s vihorom. Eh, bila sam zla pa sam priželjkivala da onda barem na koncertu pada kiša, što se djelomično i obistinilo, sori ljudi, kajem se. Ali Cave Nick je uz sve dužno poštovanje ionako napola popizdio i izgleda ko odbjegli član Leta 3, pa sam sretna što je Cohen taj koji se na kraju realizirao.

Dubrovnik. Jedan od najljepših gradova na svijetu koji se ponosi, sada je definitivno potvrđeno, najprestrašnijim ćumezima od apartmana na svijetu – osim valjda ako ne odsjedate u Excelsioru. E pa tko nam je kriv što smo tražili smještaj nabrzinu. Srećom, odsjeli smo na samo jednu noć. Na nesreću, baš je te noći i toga dana dragoga zgromila sunčanica. Budući da nada umire posljednja, ja sam do zadnjeg trenutka vjerovala da ćemo mi ipak do Grada na koktele, pa sam se fino istuširala, našminkala i utegnula u novu Sisley haljinicu koja služi isključivo za večernje ispijanje koktela u Dubrovniku. Na kraju sam u toj haljinici sjedila u ćumezu uz njegovo uzglavlje i tetošila ga dok se od fibre tresao pokriven dekom na plus trideset (naravno da se prozor nije dao otvoriti). Nema veze, bilo je dirljivo i otkrila sam svoju Florence Nightingale stranu. Onda sam se presvukla u traperice i majicu i tako otišla spavati jerbo mi se gadila posteljina.

Estrogen i progesteron. Ženski spolni hormoni koji se malčice pošemere u trudnoći. Meni su se uglavnom dobro pošemerili, pa mogu samo poželjeti da i nakon poroda imam ovako baršunasti ten, ovako svilenkastu kosu i raspoloženje prosvijetljenog zen učitelja. Onoga koji je na pitanje 'Što je apsolut?' odgovorio 'Zašto razbijati glavu bilo čime?'

Facebook. Pošast godine. Na početku mi je bio zabavan, ali onda mi je fakat dosadilo gađat ljude tortama, ovcama i Barrackom Obamom i poukat ih na klingonskom, a i shvatila sam da od reuniona osnovne niti srednje škole neće biti ništa jer si definitivno ne falimo toliko da bi se netko išao zajebavat oko organizacije. I zašto sve te žene udajom mijenjaju prezime? Odakle bih ja onda trebala znati tko je to?! Uglavnom, čavao u lijesu Fejsa bilo je rješavanje testa 'Koji ste celebrity par', gdje smo, od svih celebrity parova na svijetu, ispali ni manje ni više nego Tom Cruise i Katie Holmes. Jedini ljudi koji su iritantniji od Beckhamovih i Jolie-Pittovih. Zašto? Zašto, pobogu?

Graz. Tamo sam doživjela blam-moment kad sam sa sekom otkrila totalno bizaran spomenički reljef koji je podsjećao na nešto između sove i Dartha Vadera, pa smo se veselo uslikale pokraj njega s ozarenim facama u stilu gle-kak-je-ovo-ludnica, dok nas je neka grupica turista malo začuđeno gledala (ali onda su se i oni došli slikat), a kad sam pokazala fotke dragome, on mi je ukazao na činjenicu da spomenik zapravo predstavlja tenk koji gazi čovjeka. Što ima, moram priznati, više smisla nego da predstavlja Dartha Vadera kao sovu. Jebiga, ti stilizirani spomenici.

Hum. Ajme, kako mi je tamo bilo slabo. Inače vrlo dražestan gradić.

Ime za bebu. Bilo ga je puno teže odabrati nego što bi se očekivalo, jer su nam razilaženja u ukusu bila katastrofalnih razmjera. Na kraju smo postigli konsenzus, ali više na moju stranu. Zapravo, kad razmislim, bolje da me dragi ne čuje, ali stvarno često bude po mom. Piece of advice: nikome nemojte govoriti kako će se beba zvati. Ne nasjedajte na provokacije. Kad vas pitaju: 'Jeste li odabrali ime?', pogledajte ih (tkogod bili oni) čvrsto u oči i recite: Ne još. Inače će vas izluditi tuđe reakcije, a znate kako je, mišljenje je ko šupak, nema tko ga nema.

Jahanje. Lovro je bio tvrdoglav i morao je obrstiti baš svaku travku pokraj koje smo prošli, a meni ga je neiskusnoj bilo bed grubo povlačiti uzdama pa smo se natezali i natezali… Ali dobro sam prošla, barem me nije zapao Pančo pa da sa mnom koja jašem po prvi put protutnji u galopu niz vinograde.

Kuhanje. I dalje ga ne volim, ali ovih blagdana sam sama sebe zaprepastila činjenicom da sam spekla čak četiri Kolača (dobro, dva, ali svaki dvaput). I ljudi su actually tražili recepte! A k tome sam otkrila i kuhanje Kompota, odnosno činjenicu da se oni ne moraju, kao što sam prije mislila, kuhati satima, nego su gotovi za desetak minuta, što ih je automatski učinilo vrlo poželjnom hranom u mom kućanstvu. Upravo je na štednjaku kompot od kruške s klinčićima i cimetom… mmmm… pravi blagdanski ugođaj!



Leigh, Mike. Čovjek koji je režirao Happy-Go-Lucky, a to je, koliko se mogu sjetiti u ovom trenutku, najzakon film koji sam odgledala ove godine. Premda me odvratio od želje da se ikada upišem na vozački.

Mljet. Čudesno mjesto. Nezemaljski čudesno.

Novogodišnje odluke. Stvarno se ne sjećam koje su bile prošlogodišnje i da li ih je uopće bilo, pa ne mogu reći niti jesam li ih ostvarila, premda su šanse vjerojatno male. Sljedeće godine namjeravam se odviknuti od psovanja, jer znam imati istinski kočijaške trenutke (da ne spominjemo kočijaške poštapalice), a ne bih voljela da mi dijete nauči reći 'u kurac' prije nego 'mama'.

Obama, Barrack. Osim što je hvalevrijedno da se predsjedničkog mjesta napokon dokopao (polu)crnac, pardon Afroamerikanac (meni bi osobno draže bilo da je žena, ali tko mene pita), propuštam priliku uvidjeti po čemu je izbor Barracka Husseina toliko revolucionaran. Aha, američka politika će se sada stubokom promijeniti. Povući će se iz Iraka. Da bi napali Pakistan. Ali što jest jest, imaju predsjednika s dobrim torzom.

Pisanje. Bilanca ove godine: opširniji tekst u hrvatskom časopisu o kulturi (naknada: podnošljiva), recenzija u stranom stručnom časopisu (naknada: skoro duplo više para za duplo manje teksta), recenzija u hrvatskom stručnom časopisu (naknada: recenzirana knjiga) i izvorni znanstveni rad (naknada: nula kuna i sumnjiva slava). Ali nije sve u parama, ima nešto i u taštini.

Recesija. Budući da ekonomija, kaže Pascal Bruckner, nije ništa više znanost od astrologije, sve se na kraju valjda svodi na vjeru i nadu. Tako ja vjerujem i nadam se da neće predugo potrajati ovo razdoblje u kojem trenutno više love imam na tekućem računu nego u investicijskom fondu. Pri čemu mislim da bi drugi trebao narasti, a ne prvi pasti, da ne bude zabune. Još da bacim malo soli preko ramena...

Starost. Nakon što mi je baka završila na operaciji i u staračkom domu, ovo je tema o kojoj sam protekle godine dosta razmišljala. Nisam se domislila ničemu pametnome, osim onome što svi već znamo, a to je da treba živjet sto dvadeset godina ako se ima zdravlja i para, te poput njemačkih penzića landrat svijetom, učit jezike i igrat golf, a ako se nema zdravlja i para, onda bolje krknut nabrzinu u nekoj nesreći malo iza menopauze. Rekla mi je prijateljica da je Simone de Beauvoir napisala zanimljivu knjigu o starosti. Vjerojatno se ona, mislim Simonica, domislila mnogočemu pametnijem od mene, jer je ipak bila filozof i družila se sa Sartreom, ali kako stvari stoje, vremena za njenu knjigu ću imati taman u penziji.



Turska. Zemlja koja nas je izbacila iz četvrtfinala Europskog prvenstva u najdosadnijoj, ponavljam naaaajdosadnijoj utakmici u povijesti svijeta i svemira.

Ubojstva. Zaredalo se ove jeseni u Zagrebu mafijaških obračuna, ali budući da sam bila pod blagotvornim djelovanjem spomenutih hormona, a u vrijeme Pukanićevog ubojstva još k tome u Milanu, stvarno ne mogu reći da su me posebno potresli. Ovdje bi sada sjajno sjelo neko opandrčenje po državi i tajkunima, ali zbilja, trenutno sam potpuno kriva osoba za to.

Vađenje krvi. Vadili su mi je ove godine više nego u zadnjih deset, a ja još uvijek nisam u stanju gledati kako mi igla ulazi u venu. Ako me na porodu budu morali prikopčati na nešto intravenozno, perish the thought, bojim se da će me morati usput i reanimirati.

Završetak. Kraj. Novi početak.

Sve najbolje u novoj godini onima koji su doma, kao i onima u Rimu, Sperlongi i Normandiji, jebe se vama, nadam se da vam je vrijeme ljepše nego ovdje, teško da nije!

P.S. 'Ženski kutak' mi je zasad najbolja kategorija. Genijalno.

<	prosinac, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)

Komentari da/ne?