Frizeraj na kraju svemira

petak, 29.10.2010.

NISAM FEMINISTICA... ILI IPAK JESAM? MA NEEEE...PA JA NOSIM GRUDNJAK!

Znate kako ono kaže naš narod: nisam feministica, ali...
Ali primijetih u zadnje vrijeme jednu, recimo to tako, tendenciju. Koja se uredno pojavljuje u različitim tiskovinama. Od nekakvog lokalnog katoličkog glasila kojem se ne mogu sjetiti imena (priroda mog posla je takva da mi ruku dopada ali stvarno svašta... moram jednom napisati post o zbirci poezije nekog frajera o Janici Kostelić), pa preko kolumne u Marie Claire, sve do tekstova uglednih britanskih psihologa i psihijatara koji pišu za "Guardian" i slično (evo i imena, da ne ispadne da laprdam onako pjesnički: Aric Sigman, Oliver James, Dennis Friedman). Rečena tendencija bi se mogla ugrubo svesti na tvrdnju:
Žene koje imaju djecu trebaju biti doma i brinuti o djeci.

Naravno, s obzirom na stupanj civiliziranosti pojedine tiskovine (i autora), ova tvrdnja je izrečena na različite načine i više ili manje umotana u različite celofane, na primjer:
Ženska emancipacija je nešto najštetnije što se moglo dogoditi u novijoj povijesti, kako društvu u cjelini, tako i ženama, svakoj ponaosob, što pametne žene već i same uviđaju (katoličko glasilo).
Apsolutno podržavamo želju žena da rade i budu financijski neovisne, smatram da su one vrlo korisne tržištu rada i da su općenito ultrasupercool. Međutim, postoje istraživanja koja pokazuju… (ugledni psiholozi).
Ako žene žele imati djecu, to je ok, ali koju vražju mater poslije kukaju da su na poslu šikanirane i da nemaju jednake uvjete za razvoj karijere, e pa dušo moja, tko ima i ovce i novce, tako to ide kad si se radije htjela rasplođivat umjesto da pohodiš NLP seminare (Marie Claire).

Hm.
Za početak, katoličko glasilo me najmanje uznemirava. Njemu je iznošenje takvih stavova u opisu posla, ustvari to mu je raison d'etre, tako da se nema tu čovjek, čak i ako je žena, nešto posebno nervirati.
Možda sam naivna, ali Marie Claire me već malo više uznemirava. Ali ajde. Možda kolumnistica nije imala inspiracije. Možda su je baš tog popodneva u restoranu istlačila neka neodgojena dječica koja su joj izlila masni umak na vintage Balenciaga haljinu. Možda joj je najbolja prijateljica koja je nedavno postala majka probila uši svojim kukanjem o nespavanju. Ženski časopisi ionako sami sebi skaču u usta ne iz broja u broj, već unutar iste stranice, tako da… ajde.
Ali ono što me već istinski zabrinjava, to su psiholozi i njihova istraživanja.
Zapravo ne sama istraživanja, već perfidni zaključci koji se iz njih automatski izvode.

Popriličan je broj psihologa koji se odlučio pozabaviti problemom maloljetničkog nasilja, razmaženosti, antisocijalnog ponašanja i sličnih problema koji su u porastu u zapadnom svijetu, premda se većina jadnih roditelja iz petnih žila upire odgajati svoju djecu kao osobe, uvažavati ih i poštovati njihov integritet tako što će ih recimo pustiti ih da se nesputano kreativno razvijaju gađajući zidove čušpajzom od kelja.

Istraživanja su, međutim, pokazala (jednostavno obožavam ovu sintagmu! Evo, može još samo jednom: istraživanja su pokazala!) da action painting pomoću kelja nažalost nije dovoljan i da je problem naprosto u tome što roditelji previše rade, a premalo vremena provode sa svojom djecom i poklanjaju im premalo pažnje. Navode se potom i razne negativne strane preranog odlaska djeteta u institucionalnu skrb (jaslice, vrtići), te se napominje da je za normalan psihički, a prije svega emocionalni razvoj, jako potrebno da dijete, u prosjeku, negdje tamo otprilike do treće godine boravi s bliskom osobom, a ne u kolektivu. Jer do treće godine djetetu nisu potrebni intelektualni poticaji i razvojni programi, već je najvažnija fizička blizina bliske osobe.
Okej.
Autori nakon toga više ili manje prešutno zaključuju: eto, možda danas baš nije pristojno to reći, ali u interesu društva bilo bi bolje da su majke doma s djecom barem do njihove treće godine. (No utješno je to što je na kraju ipak najbitnije da se majka, ako je odlučila raditi, ne osjeća krivom zbog svog izbora!)

Sada bih molila da me netko prosvijetli.
Majka here, majka there.
Nije li poanta bila u bliskoj osobi?
Kako je ta bliska osoba odjednom postala sinonim za majku?
Osim majke, dijete ima i druge bliske osobe. Jedna od njih se zove… hmmmm, kako ono, jebate, navrh mi je jezika… Aha! Pa da!
OTAC!



Čak i ako se provodi nesvjesno i u dobroj namjeri, to automatsko izjednačavanje „roditelja“ s „majkom“ naprosto je manipulativno i ultimativno gadljivo.
Btw, nemojte misliti da ste se izvukli ako ste umjesto u vrtić dijete uvalili dadilji. Britanski psihijatar Dennis Friedman u svojoj je nedavnoj knjizi opisao kako su dječaci koje majke od rane dobi ostavljaju s dadiljama predodređeni da kasnije varaju svoje žene. To je zato što su od samog početka naučili na koncept 'druge žene' koja im kompenzira ljubav i pažnju prve i zadovoljava sve njihove potrebe. U opasnosti su i ženska djeca, ali ona neće postati preljubnice, već će golemu unutarnju prazninu popunjavati alkoholom, drogama, seksom i novcem. Ne znam za rock'n'roll, njega se ne spominje. Srećom, opasnost traje samo prvih godinu dana života.
(Nisam čitala knjigu pa se ispričavam gospodinu Friedmanu ako su mediji, što se iz sveg srca nadam, pogrešno prenijeli ili zlonamjerno pojednostavili njegove hipoteze.)
Pa ako već žena neće ostat doma zbog majčinske ljubavi, mogla bi barem zbog sestrinske solidarnosti, da spriječi slomljena srca i upropaštene veze koje će, isključivo njezinom krivnjom, u budućnosti uzrokovati njezino malo muško zlato.
Ili autodestruktivna emocionalna praznina njezine male curice.
Ne znam, jel vama blago muka od svega ovoga? Znate, onako, kao da ste za večeru pojeli ne baš najfriškiji kolač od sira?
Ako ne, idemo dalje, jer ima još.
Ono što je u cijeloj priči daleko najgadljivije, to je stav tipa draga mi je politička korektnost, ali mi je draža istina. Premda je to što govore u današnje doba nepopularno, ovi stručnjaci to ipak junački govore za dobrobit čovječanstva. Hrabro istupaju protiv ljevičarskih fašista koji, primjerice, opstruiraju istraživanja o neurofiziološkim razlikama muškaraca i žena. Neustrašivo progovaraju o tome kako muškarci i žene nisu isti, kako je priroda učinila svoje, pa žene, recimo, imaju maternicu i bolje su u verbalnom izražavanju, dok su muškarci nenadjebivi u analitičkom razmišljanju i prostornoj orijentaciji.
Molila bih sada ponovo da me netko prosvijetli te mi objasni kakve pod milim Bogom to ima veze s time:
-tko će skuhati juhicu?
-tko će promijeniti pelene?
-tko će okupati bebu?
-tko će čitati priču prije spavanja?

Aha, pranje wc-a i kakice neizvedivo je bez empatičnosti i posjedovanja uterusa, a odvesti dijete u park ili skuhat njemu i cijeloj familiji ručak podrazumijeva, svakako, lošu sposobnost 3D vizualizacije.
Što niste odmah rekli…

Elem, ja iz vlastitog roditeljskog iskustva odgovorno tvrdim da je otac djetetu jednako bliska osoba kao majka i da je sposoban za potpuno podjednako kvalitetnu praktičnu skrb i emocionalnu vezu kao i majka, osim možda prvih mjeseci djetetovog života kada je mama ipak u prednosti.

Pa zašto ste onda čuli za vrlo malo očeva na porodiljnom, čak i kod vrlo liberalnih parova?
Po svoj prilici zato što muškarci u pravilu zarađuju više od žena, pa kad treba odlučiti tko će na porodiljnu naknadu, normalno da kod oba partnera praktična strana uglavnom prevagne nad kurčenjem (sic!) vlastitom slobodoumnošću.
Zato što je pitanje podjele odgovornosti vrlo, vrlo kompleksno i na koncu se svodi na to: želi li društvo da žene ravnopravno sudjeluju na tržištu rada ili ne? Ako ih želi, a uzevši u obzir da većina žena (i muškaraca!) hoće i namjerava imati dijete, onda bi im trebalo pomoći u ostvarivanju ravnopravne pozicije na tom tržištu rada. Naravno, to nema nikakve veze s visinom sirote porodiljne naknade i sličnim kozmetičkim tretmanima, jer je jasno da nitko normalan neće imati ili nemati djecu zbog petstotinjak kuna porodiljne naknade manje ili više. To ima, kao što svi ionako znamo, veze s nekima od ovih stvari:
-odgovarajućim sankcioniranjem poslodavaca koji diskriminiraju žene koje imaju ili žele imati djecu (čak i po zakonu, koji se kao što znamo ionako uglavnom ne provodi, u Hrvatskoj poslodavac koji otpusti ženu na toj osnovi može biti kažnjen sa… zadržite dah… da, upravo tako, nevjerojatno vrtoglavih 10.000 kuna!!!);
-novčanim i drugim poticajima za poslodavce koji zapošljavaju žene koje imaju djecu;
-ukidanjem staklenog plafona i izjednačavanjem plaća za muški i ženski rad (razlika je na globalnoj razini i dalje oko 16 %, a navodno do odlaska u penziju muškarac u Velikoj Britaniji zaradi skoro 300.000 funti više nego žena, što je, priznat ćete, čak i u ju-keju lova za vrlo pristojan život u mirovini);
-maksimalnim ulaganjem u vrtiće (od arhitekture do osoblja);
-zaustavljanjem „feminizacije“ pojedinih zanimanja i struka
Itd. itd. itd. …
Što je sve jaaaako komplicirano i puno teže izvedivo nego jednostavno napisati da žene nisu kao muškarci i da bi zato možda bilo bolje da se malo suzdrže od određenih ambicija.



Ovime nikako ne diskriminiram žene koje su kućanice i stay-at-home mame. Samo mislim da svaka žena mora moći birati, bez da joj po glavi skaču s kojekakvim evolucijskim teorijama koje smrduckaju na patrijarhat. (Evo, napisala sam i p word! OMG, pa ja jesam feministica! Hej, a jel se to računa ako ne znam voziti auto, i ako najčešće zovem dragoga u pomoć ako mi je nešto preteško/previsoko/pregadljivo, a uvijek ako treba izbaciti pauka iz sobe? Hej, čak i volim da mi muškarac uvijek toči piće u čašu! Ne znam, morat ću se raspitati o svom statusu po tom pitanju.)
Kad smo već kod toga. Ayaan Hirsi Ali, koja se bori za neka još puno ozbiljnija prava žena, kao recimo pravo da ne budu genitalno osakaćene, zlostavljane i cijeli život držane u četiri zida, jednom se u New York Timesu podrugnula zapadnim feministicama koje se, prema njenom mišljenju, bave trivijalnostima. Uz obrazovanje koje vam je omogućeno, rekla je, valjda ćete uspjeti bez puno poteškoća razriješiti pitanje tko treba uključiti suđericu.
Premda nisam odrasla u Somaliji i nisu me obrezali u dobi od sedam godina i nisam pobjegla u Europu od dogovorenog braka, ipak bih se usudila primijetiti da nije ni sa suđericom baš uvijek tako jednostavno.

<	listopad, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)

Komentari da/ne?