Frizeraj na kraju svemira

nedjelja, 18.01.2009.

TINY HAPPY PEOPLE

Zamislite da ste debeli.
Zapravo, ne. Uopće niste debeli, nego eto mrvicu punašniji od prosjeka. Što znači da imate 3-4 kilograma viška, guza malo teže stane u stare traperice, ispada sa strane malo špeka, objesila se lagano škembica. Ništa jako strašno ili nepopravljivo.
I sad zamislite sljedeću situaciju.
Dolaze vam stalno raznorazni znanci, rođaci, obiteljski prijatelji i bez pardona sipaju u facu ovakve komentare:
A ti si se još udebljao/la od prošlog mjeseca?
Teško ti je kontrolirati papanje, ha?
Naraslo ti je dupe od prošlog puta kad smo se vidjeli!
Kako staneš više u te hlače?
Jesi li probao/la tu i tu dijetu?

Možete li to zamisliti, ha?
Vjerojatno ne možete, a ja ću vam reći i zašto. Zato što je većina ljudi usvojila nekakav minimum manira koje nalažu da se tuđi izgled ne komentira na takav način, odnosno da je krajnje nepristojno drugima otvoreno ukazivati da su debeli, ćelavi, da imaju klempave uši, facu punu akni, golemu nosinu, krive noge, da im se frizer zadnji put malo zanio, ili jednostavno da bi prema vašim standardima trebali izgledati drugačije. Brutalna iskrenost ponekad se i očekuje od najmilijih, ali u načelu, ako nekoga ne možete komplimentirati za izgled, a još mu k tome niste muž, žena, mama, tata ni najbolji frend od djetinjstva, od vas se uglavnom očekuje da držite usta zatvorena.
Pa bih onda voljela da mi netko objasni sljedeću stvar.
Zašto taj kodeks finoće vrijedi za sve, i debele i krivonoge i krivozube i prištave i dlakave, ali ne i za (navodno) mršave?
Zašto?
Ja, koja sam genetski više na mršavu stranu, što jednostavno znači da mi do idealnog tjelesnog izgleda prema općeprihvaćenim standardima fali kila ili dvije, tek toliko da mi se malo popune obraščići i sise (btw, dojenje rules!), naslušala sam se u životu stvarno svačega.
Vjerujte, svačega.
Jednom su čak na poslu kolege, njih pet-šest, spontano formirali parlaonicu i započeli debatirati o mom izgledu. Ovi mlađi su smatrali da izgledam super, dok su stariji zastupali stav da bih se trebala malo udebljati jer izgledam nezdravo. Sve to ispred mene žive.
Drugi put su pak debatirali jesam li mršavija ja ili kolegica koja sjedi preko puta mene.
Možete li zamisliti da se tako pred vama bez pardona raspravlja o vašoj visini ili kosi ili grudima ili nedajbože penisu…?

Rečenice koje obično čine moju svakodnevnicu su:
Pogledaj ju kako je mršava!
Jel ti jedeš?
Ti si na dijeti?
Koliko imaš kila?
Takva je i moja… (kćer, snaha, nećakinja, whatever), sama kost i koža!
I to je u potpunosti društveno prihvatljivo.
Što je najbolje, ljudi koji sipaju takve komentare gotovo svi su poznate i zaista drage, dobronamjerne osobe koje uopće nisu svjesne da njihovi komentari na ne baš ok način zadiru u moju privatnost, impliciraju da sa mnom nešto nije u redu, stavljaju me u poziciju da se moram opravdavati i ukoliko ih više puta ponove (a ponove ih), postaju invazivni do mjere da bi ih se prema svim današnjim standardima moglo proglasiti za harassment. Mislim, ako je uznemiravanje kada ti netko komplimentira da imaš dobre noge, što je onda ovo?
No mršavi ljudi iz tko zna kojih razloga, ne spadaju u onu skupinu ličkih medvjeda zaštićenih političkom korektnošću. Ne naziva ih se, ne znam, ugodno ispražnjenima ili osobama s deficitom mase ili tako nešto. Oni su naprosto potencijalni anoreksičari koje treba spasiti od njih samih. Svatko ih može otvoreno analizirati u detalje i sumnjičavo mahati glavom uvjeren da ne bu to dobro završilo, premda su upravo požderali golemi sendvič pun majoneze i dva Tobleronea. Sigurno doma za ručak potajno trančiraju četvrtinu jabuke! Sigurno!
Nevjerojatno kakav podražaj predstavlja ta mršavost. Kao da ljudima mašeš crvenom krpom ispred nosa. Valjda su nam svima ženski i muški časopisi, reklame, filmovi i ine blagodati popularne kulture toliko usadili kompleks tjelesne težine da jedva čekamo naići na rupu u zakonu društveno poželjnog izražavanja pa raspalit po nekom mršavom s nevjerojatnom mješavinom brižnosti i ljubomore i tako si dati malo oduška.
Jer pogledajte sljedeću stvar, o kojoj bi i striček Freud mogao koju prozboriti.
Javne osobe koje su malo, jelte, deblje, obično su u medijima predmet blage sprdnje (dobro, ne mislim na Žaka koji si je sam kriv što je idiot, nikada nitko nije brutalno izrugivao recimo Ivanku Boljkovac ili Janicu). Međutim, javne osobe koje su malo mršavije, u medijima (koji sustavno promiču vitkost!) predmet su čiste netrpeljivosti. Pa da nismo shizofrena kultura. Još su Twiggy nazivali 'četiri ekstremiteta u potrazi za tijelom'. Kate Moss su (bidnoj!) na dušu stavljali svaki slučaj anoreksije i bulimije koji se dogodio negdje u svijetu devedesetih godina. 'She is as similar as you can get / to the shape of the cigarette' pjevali su, također devedesetih, Suede o tadašnjim supermodelima, a ne pada mi na pamet nijedna pjesma u kojoj se tako, ah, kritički ironično progovara o nečijem celulitu.

A tek ako u trudnoći ne natučete barem dvadesetak kila!
Pa tebi se ništa ne vidi. (Sigurno namjerno držiš dijetu i tako ugrožavaš bebu.)
Pa tebi se ništa ne vidi. (Jesi li ti uopće trudna?)
Pa tebi se ništa ne vidi. (Možda se dijete ne razvija kako treba.)
Pa tebi se još uvijek ništa ne vidi. (Prokleta kujo!)
A, sad ti se malo ipak vidi. (Uzdah olakšanja.)
Što se od mene očekuje da odgovorim na to?
Jeste li ikada čuli da netko trudnici govori: Ko tenk si! Koliki ti je to trbuh! Ili malo pristojnije: A vi čekate četvorke?

I kad smo već kod toga, evo odlomak specijalno za ž-a: Eto, zatrpani smo tonama zaflekanih krpica, pelena, gaza, vata, blazinica, plahti i benkica, izvježbali smo se (ne i usavršili) u previjanju i malo-pomalo se iz stanja potpune izbezumljenosti vraćamo u normalu, što znači da sam danas uspjela na RTL-u pogledati skoro cijelog 'Lemony Snicketa' (bizarnog li filma, majke ti), a neki dan i dovršiti Brucknerovu knjigu, pa čak ju pritom i djelomično razumjeti. A dojenačke akne ipak nisu dojenačke akne, odnosno, povukle su se već drugo jutro, tako da smo i dalje apsolutno prekrasni. I dojenje smo potpuno savladale… eh, kad se sjetim onih situacija u bolnici kad bi mi ju donijeli, a ona se nakon kratkog sisanja neutješno razderala, a ja ne bih znala što s njom, a tri babe u sobi od kojih svaka već ima doma bar jedno dijete bi se okrenule i pogledale me značajnim pogledom, a onda i međusobno razmijenile jednako značajne poglede, jebite se, glupe babe!

<	siječanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)

Komentari da/ne?