Frizeraj na kraju svemira

petak, 17.10.2008.

VEČERA ZA DVANAESTERO I DRUGI NASTRANI OBIČAJI

Što je za vas hrana?
Na ovo sam pitanje jednom naletjela na stranicama Makronove. Bio je svjetski dan hrane ili tako nešto, pa su tim povodom čitateljima dali da dovrše rečenicu Hrana je … .
Prva stvar koja je meni pala na pamet bila je:
hrana je TLAKA.
Dopustite da objasnim.
Zamislite (it's easy if you try…) da ljudi ne moraju uopće jesti. Jednostavno, žive i bez hrane. Hrana kao takva ne postoji.
Ne bi bilo gladi.
Ne bi bilo globalnih čupanja oko resursa, ne bi bilo Monsanta i GMO-a, ne bi se krčile amazonske prašume.
Koliko bi vremena i novaca ljudima ostalo da u životu rade stvari koje su mrvicu pametnije od smišljanja što će sutra jesti, nabavljanja namirnica, pripremanja istih, pranja suđa…
Ne bi bilo pretilosti, anoreksije, bulimije. Ne bi nas nitko terorizirao u-en dijetama, prehranom po krvnim grupama, mjerenjima količine ugljikohidrata i ostalim pizdarijama. Ne bismo na televiziji svako malo gledali neku posvudušu kako pripušta kamere u svoj dom i pred njima svesrdno priprema ručak za dvanaest osoba. Ne bismo po Elle Decoru čitali o japijima koji kupuju naj fensišmensi kuhinje na svijetu, jer jednostavno bi umrli od tuge kad ne bi svakodnevno nakon dvanaestsatnog radnog dana pozvali doma buljuk prijatelja i skuhali im nešto tajlandsko.

We would be free!!!



Anyways, da se vratim na priču o Makronovi, odlučih kliknuti i vidjeti što su sve ljudi pisali što za njih znači hrana.
Ok, budući da su to bile stranice Makronove, sličan sam rezultat mogla i očekivati, ali svejedno me malo deprimirao i natjerao da se na sekundu upitam je li sa mnom baš SVE u redu.
Naime, apsolutno svi odgovori bili su ovakvi:
Hrana je život.
Hrana je sunce.
Hrana je Bog.
Hrana je dar s neba.
Isus je nahranio gomilu ljudi s pet riba.
I tak.
Hm?

Dobro, shvatili ste: nisam baš ljubitelj kuhanja. Ponekad dobijem iznenadno nadahnuće, priznajem, pa za jedan te isti ručak pečem paprike, blanširam i ručno gulim bademe, dinstam gljive, namačem kuskus, kuham juhicu… jednom godišnje. Ali češći su oni drugi trenuci. Kad mi se naprosto ne da. A jest se mora.
Obično u vezi bar jedna osoba gušta u kuhanju. Kod nas – nitko.
Nisam, naravno, veliki ljubitelj nijednog kućanskog posla, ali u pospremanju i čišćenju vidim barem nekog smisla. Gušt mi je vidjeti kako pločice blješte, wc školjka sjaji, a parket možeš lizati. Volim poslove u kojima se kaos pretvara u red. Obožavam vješati veš da se suši.
Kuhanje, pak, služi samo tome da zasvinjiš čistu kuhinju i generiraš nove poslove: pranje suđa te pospremanje istoga. Jipi. Očišćeni stan ostaje čist barem nekoliko dana. Ručak se pojede za dvadesetak minuta i izluči za nekoliko sati. Gdje si bio, šta si radio?

Iz tog razloga svako jelo koje treba spravljati dulje od pola sata smatram osobnom uvredom.

Iz tog razloga ne volim Anu Ugarković, Anthonyja Bourdaina i tu ekipu. Mislim, Anči je simpatična, ali recite mi tko, tko je taj Pokemon koji želi potrošiti dva sata na pripremanje nekakve jebene puslice?! Osim ako to nije u svrhu televizijske emisije za koju je dobro plaćen?! A Anthony je, ako niste znali, jedan od najčuvenijih chefova na svijetu i autor knjige «Dosje kuhinja» u kojoj ima fora preporuka, poput one da u restoranu nikada ne jedete ribu nedjeljom (zašto? Jer je od četvrtka) i da komotno možete baciti svih milijun noževa koje imate doma jer je sve što vam treba jedan jedini nož koji siječe kako Bog zapovijeda… no većinu vremena Antina knjiga iritira za popizdit jer se on iz petnih žila trudi taj (meni) dozlaboga dosadan svijet profesionalnih kuhara prikazati kao strašno cool mjesto puno seksa, droge, nesputanog hedonizma i sitnog kriminala. Čime mi ga ne čini ništa zanimljivijim. Javier Bardem i Clive Owen koji kao od majke rođeni tumače u koja jela se stavlja ljutika bili bi mi nasmrt dosadni.

Iz tog razloga sam prva koja glasa za to da se izume nekakve pilule koje će sadržavati sve hranjive tvari potrebne ljudskom organizmu i da nas se konačno oslobodi muka. Pa kad se par puta godišnje baš zaželiš okusa paškog sira, pašticade s njokima i sacher-torte, idi brate u dućan, kupi, pripremaj i izguštaj se.
Iz tog razloga ne kužim fine restorane. Ok, volim otić do Zvonca na roštilj, u Takenoko na wok i onaj predobri desert s pjenom od sezama, Rossini mi je ostao u dobrom sjećanju… ali govorim o STVARNO finim restoranima. Onima gdje dobiješ deset slijedova koji se sastoje od prekrasno aranžiranog zrna graška u umaku od prepeličje sperme. Zovite me neukom seljančurom, ali ja za to stvarno nemam senzibiliteta. Nije da nisam hedonist. Uživam u dobrom dizajnu, umjetnosti, masažama, koktelima, vinu, seksu. Ali ovo. Gledala sam neku emisiju s Goranom Milićem gdje je on u sklopu svojih putešestvija jeo u nekom če-če restoranu u Austriji. Jedan od slijedova sastojao se od goveđe hladetine sa špinatom, namaza od riječnih rakova i kreme od vanilije. Skoro sam se ispovraćala po kauču i to NE zato što sam tada bila u prvom tromjesečju trudnoće.
A steak mu je bio toliko krvav da je mogao mirne duše izaći na proplanak i zagrist u prvu kravu simentalku. Sentimentalku. Simultanku.
Where's the beef?



A tek oni što su opsjednuti zdravom hranom?!
Ok, nisam glupa te shvaćam da je karfiol zdraviji od milkshakea iz McDonaldsa. Ali budimo realni, ljudi: zdrave hrane nema. A pogotovo to nije soja. Zdrava je ona hrana koju ste ubrali u vlastitom vrtu koji se nalazi na tajnovitom otoku usred oceana gdje još nije doprlo nikakvo zagađenje, nikakve tvornice, auti, otpadne vode i ideje o monokulturi. Ups, my mistake. Ako posjedujete takav vrt, hrana iz njega vjerojatno je radioaktivna jer su baš pokraj vašeg otoka radili nuklearne pokuse.

Što je najbolje, naša kultura je postala opsjednuta hranom. Sa svih strana ti na glavu padaju nekakvi recepti, svi na televiziji - kao što smo već zaključili - nakuhavaju li nakuhavaju, ljudi s diplomom iz filozofije i sociologije razgovarali bi samo o tome kojom su markom sojinog ulja začinili svoj jučerašnji makrobiotički objed, po talk-showovima psiholozi, političari i manekenke kukaju periodično o tome kako smo predebeli/anoreksični, dijete ulaze i izlaze iz trenda dinamičnije nego cipele…
no place to run, no place to hide…
Molim vas, dragi stričeki znanstvenici, manite se kontracepcijskih pilula i božje čestice, smislite nam nekakve hranjive tablete.

	listopad, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)

Komentari da/ne?