Frizeraj na kraju svemira

srijeda, 15.04.2009.

SIGNORA CATERINA

Gospođa Caterina Deianna stanovala je u Firenci u Via Gioberti 66.
Imala je golemu, debelu crnu mačku po imenu Eva.
Majke ti, ove prve dvije rečenice zvuče kao neka pjesma od Iron Maidena.

Međutim, potpuno su istinite. Slučaj je htio da živim kod signore Caterine, odnosno unajmljujem sobu u njenom prekrasnom dvoetažnom stanu mjesec dana.
U normalnim okolnostima vjerojatno ne bih imala s Caterinom nikakvog posla. Nije da smo baš imale dodirnih točaka. Ona je bila žešća katolkinja i control freak, i tvrdila je da su međunarodne snage u Iraku u mirovnoj misiji.
Htjela je da vrata moje sobe budu otvorena dok me nema, čudila se što ne znam lijepo pospremiti krevet, zgražala se nad curama koje joj dovode dečke u stan (makar samo do ulaznih vrata) i komentirala je moje duuuugo tuširanje (ok, ja se stvarno duuuugo tuširam, ali ono).

No ne bi čovjek vjerovao, gospođa Caterina i ja bile smo si super.
Imala je neku jako pozitivnu, ugodnu vibru u tom svom stanu (ne samo zato što je bio prekrasan, dvoetažan).
Dala mi je jednom minestrone za ručak, jer je očito brzo skužila da kuhanje i ja nismo baš najbolji prijatelji. (Bilo je to istog dana kad sam joj po cijeloj kuhinji prosula paket griza.)
Odmah mi je rekla da joj govorim ti.
Bila je mala, crna i nosila je fine cipele kao i sve Talijanke. Radila je u nekakvom crkvenom staračkom domu.

Obožavala je pečene kestene. Jedne večeri sam u kuhinji uz pečeno kestenje s njom raspravljala (pazi sad!) o tome je li Isus bio sin Božji ili nije. Rekla sam joj da nemam ništa protiv vjere, pa ni religije kao takve, ali da mi je RKC, od inkvizicije do pedofilije, jedna od najmrskijih institucija koje postoje. Ona je rekla da bi mi se ipak sigurno svidio Padre Pio.
Kad sam odlazila, kupila mi je knjigu o Padre Piju. Fakat debelu knjižurinu koja se zove Aiutatemi tutti a portare la croce, iliti Pomozite mi svi nositi križ. Unutra je stavila nekakvu čestitku sa cvijećem i na nju napisala moje ime i: sjeti se da te Isus voli svom svojom beskrajnom ljubavlju.
Čestitka je užasno kičasta, a knjigu sumnjam da ću ikada pročitati, ali oboje čuvam i jako su mi dragi.
Inače, što se tiče Padre Pija, jedne kasne večeri sam tumarala po Firenci u nekakvom društvu i odjednom skužila, ma što skužila, nasmrt se prepala kad sam na uglu neke zgrade sasvim nenadano nabasala na nišu i u njoj nečije poprsje, osvijetljeno odozdo tako da je djelovalo totalno sablasno. Ispalo je da je to Padre Pio. On je navodno bio super čičica i karizmatik, sa stigmama, nešto kao Zlatko Sudac, samo simpatičan i bez pramenova. Ali ta bista, onako u noći sa svjetlom od ispod, stvarno je bila spooky as hell.

Upoznala sam Caterinu sa sestrom i dečkom. Na odlasku sam joj, osim klasičnog poklona (Bajadera i Griotta, naravno), ostavila i vrećicu s kilom kestenja.

Jedne večeri sam s njom gledala onaj kviz gdje sudionici otvaraju one kutije s natpisima županija, whatever. Tada toga još nije bilo na Hrvatskoj televiziji i Caterina se stvarno potrudila da mi objasni pravila, ali ja nisam kurca razumjela i stalno sam je pitala da mi objasni ponovo, dok se nije već blago nanervirala.
(Da, kao što se vidi, u Firenci se nisam baš polomila od večernjih izlazaka. Ekipa je bila prilično bezveze. Na kraju sam se najviše družila s Amerikankom koja je završila nekakav tečaj povijesti umjetnosti i došla u Firencu u nadi da će se tu zaposliti u nekom muzeju. Ti Amerikanci su stvarno potpuno spaljeni, ali stvarno.)
Caterina je stalno pričala kako je bila u Međugorju (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, sve je to njoj bio isti klinac, Balkan jedno i drugo) i kako je tamo jela najgore špagete u životu jer su bili totalno raskuhani. Pitala me: jel vi uvijek tako raskuhate paštu? Imala je nekakav molitvenik iz Međugorja u kojem je bio Zdravomarijo na hrvatskom, pa me tražila da joj ga pročitam, da čuje kako zvuči izvorni hrvatski. Nikako nije kužila ono j u Marija, kako se čita i čemu uopće služi kad se zapravo ne čita drugačije nego da je napisano bez njega.

Kad sam odlazila, bila je u bedu jer su baš bila nastradala četiri talijanska vojnika u Iraku, a tamo je bio i njezin nećak.
Nisam se ni pozdravila s njom kako spada jer smo iz nekog razloga krenuli ranije nego što smo namjeravali, a nje nije bilo doma. Poslala sam joj za Božić razglednicu iz Zagreba.
Inače je bila porijeklom sa Sardinije.
Totalno se oduševila kad sam prepoznala da je neka zdjelica u njenoj kuhinji tradicionalni proizvod sa Sardinije.
Da opet odem u Firencu, kupila bih buket cvijeća i pozvonila joj na vrata, mada mislim da me se ne bi ni sjećala, jer je kroz njen stan prodefilirala cijela gomiletina curki koje dolaze učit talijanski. A možda bi se i sjetila.
Anyway, pozvonila bih joj i dala joj cvijeće.
Onda bih se skroz uz Arno spustila do Santa Croce, a otamo dalje do Palazzo Vecchio, prešla bih rijeku i popela se gore na San Miniato.
I ako bi bio lijep dan, bolila bi me briga za sve.

<	travanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)

Komentari da/ne?