Frizeraj na kraju svemira

utorak, 18.11.2008.

BRINE VAS CELULIT I VELIČINA SISA? HA, TKO VAM JE KRIV!

Naišla sam nedavno na internetu, sasvim slučajno, na tekst Mime Simić o časopisu Teen. Tekst je istinabog star par godina, a u njemu se Mima obrušava na tinejdžerske (a donekle i na ženske) časopise i detaljno trančira svo smeće koje se u njima može naći. Za kraj se obrušava i na moju ginekologicu tetu Jasenku, koja je meni iz nekog razloga baš cool makar mi je prepisala Yasmin bez pretraga i nije me čak ni pitala jel pušim, ali eto ja vjerujem teti Jasenki i nije me ubila tromboza, a Yasmin sam prestala piti jer sam od njega bila frigidna. Na nju se Mima obrušava jer je u svojoj rubrici u Teenu, gdje odgovara na pitanja ucviljenih tinejdžera, nekoj curki koja je zabrinuta oko izgleda i veličine svojih sisa rekla da ih u krajnjoj liniji jednoga dana može dati povećati.
Ali zašto ja uopće pišem o Mimi, teti Jasenki i sisama?
Zapravo ni ne pišem.
Nego me to potaklo na kontemplaciju o ženskim i tinejdžerskim časopisima.

Naime, nekako mi je krivo kad ih pametni i knjiški ljudi krenu secirati iz svog, jelte, diskursa.
Smatram da su prelaka meta.
Nikome s malo mozga nije preveliki problem za par minuta skužit sve što s njima ne valja, uključujući to da propagiraju fašistoidne kanone ljepote, da su svi savjeti o zdravlju i seksu na debilnoj razini i da se po nijednom receptu ne može skuhati jestivo jelo te da općenito služe samo tome da vas natjeraju da kupite stvari koje vam uopće ne trebaju.
Da su glupi, sve u svemu.
ALI!
Mislim da se glavne optužbe upućene takvim časopisima (iskrivljuju stvarnost, stvaraju od žena konstrukt, uništavaju im samopouzdanje, nameću im imperativ ljepote i poželjnosti kao oblik socijalne kontrole, lažno se prikazuju kao da doprinose emancipaciji, potiču konzumerizam itd. itd.) temelje na jednoj velikoj zamjeni teza.



Ženskim časopisima, kao uostalom i većini medija popularne kulture, nikada i nije bio cilj promijeniti društvo nabolje, kritizirati društvene nepravde niti educirati svoje čitatelje, osim možda naučiti ih kako da što više kupuju i troše.
Oni su (i oduvijek su to bili) bajka za odrasle.
Jeste li ikada primijetili da Spiderman prdi, da Superman ćelavi i da Batman ima škembu?
Kao što se dečki identificiraju sa superjunacima jer imaju super pločice, razbijaju pičke zlim mafijašima i ljube najljepše ženske, tako se curke identificiraju sa superjunakinjama iz časopisa koje imaju najkreativniji posao, najjebeniju plaću, najzgodnijeg tipa, najžešći seksualni život, najčistiji i najmoderniji stan, najmladolikiji izgled, najcool prijatelje, najnadareniju djecu i najveći ormar s najviše manolica.



Sve smo mi čitale Teen i Ok!, kasnije se prešaltale na Cosmo i Elle, i ima nas svakakvih.
Neke su doktorice, neke prodavačice u dućanu, neke samohrane majke, neke novinarke, neke magistrirale na Yaleu, neke napustile faks, neke partijaju po svijetu, neke su sponzoruše, neke imaju mužića i dvoje dječice, neke su biseksualne, neke pronalaze samo pogrešne tipove, neke su na Prozacu, neke se otišle prosvijetlit u Indiju…
My point is: nije stvar u tome koliko smo čitale Teen i Cosmo, nego jesmo li ponekad pročitale i štogod drugo.
Plus: mama i tata & prve tri su najvažnije.

Drugim riječima, ne znam što bi rekla Naomi Wolf, ali ja bih rekla sljedeće:
ako neke žene ne kuže da tete u časopisima super izgledaju zato što su ih šminkali profesionalni šminkeri, frizirali profesionalni frizeri, oblačili profesionalni stilisti, snimali profesionalni fotografi i fotošopirali profesionalni fotošoperi, a ne zato što se bave jogom i jedu tempeh,
ako neke žene ne kuže da za mršavljenje nije dovoljna jedna dijeta već kompletna promjena životnih navika,
ako neke žene u odrasloj dobi još nije skontale da učinkovitost kozmetičkih proizvoda ovisi o sastojcima, njihovom omjeru i kompatibilnosti s tipom kože, a ne o tome jesu li provansalsku lavandu brale djevice osvit ljetnog solsticija,
ako nekim ženama nije jasno da anoreksija i bulimija imaju mnogo dublje i mračnije korijene od buljenja u naslovnice Cosma i Marie Claire,
ako neke žene nisu shvatile da se manipulacijom nikoga ne može natjerati na brak, barem ne uspješan,
ako neke žene nisu u stanju priznati da ponekad prde ili izgovoriti riječ 'hemoroid',

krivite obrazovni sustav, obitelj, doktora Spocka i Kanadu, a ne urednike ženskih časopisa. Oni su samo ljudi koji imaju vlastite kredite za poplaćat i čiji opis radnog mjesta glasi product placement, a ne prosvjetiteljsko djelovanje, enciklopedizam i psihoterapija.
(Dobro, ajde, što se tiče debljine, odnosno brutalne diskriminacije bilo kakvih naznaka punašnosti, tu stvarno imaju putra na glavi. Da izravnam vagu, upisat ću im u zasluge promoviranje ženske masturbacije.)



Meni su ženski časopisi zabavni.
Volim u njima gledati lijepu robicu i nikada nisam otišla u minus zbog nijednog dizajnera (mada ih ima koji bi zaslužili, goddamnit!). Ponekad me potaknu da, recimo, pojedem nešto malo zdravije, kupim neki fora komad donjeg veša, javim se frendici koju dugo nisam čula, a čak me, ne biste vjerovali, informiraju tu i tamo o nekoj knjizi, filmu ili izložbi koji se čine zanimljivima. Štoviše, ovo stvarno nećete vjerovati, znaju me potaknuti i na neku kreativnu ideju, na primjer oslikavanje starih i izguljenih stolica.
Više od njih ne očekujem.
Ako imaju neko djelovanje na mene, definitivno je više pozitivno nego negativno.
Stranice o kozmetici preskačem jer tamo najviše lažu.

I da, još nešto o političkoj korektnosti.
Većina medija popularne kulture ne stvara, već odražava društvene odnose. Kao i jezik, pa možete do mile volje pedere zvati gejevima i Šiptare Albancima, dok se ne promijeni odnos društva prema manjinama, to nema apsolutno nikakvog smisla, a eufemizmi s vremenom i sami poprimaju pogrdno značenje koje su zamijenili, kaže lingvistička teorija koja se, mislim, na engleskom zove euphemism treadmill ili nešto slično.
Predrasude i diskriminacija neće nestati ako svaki film i seriju nakrcamo crncima šefovima, dobrohotnim prostitutkama i simpatičnim gejevima. One će nestati kada djeca prilikom odrastanja budu normalno mogla vidjeti kako i tata zna skuhati ručak i oprati wc, kako mamin prijatelj s posla nema curu nego dečka i kako je prvo mjesto na županijskom natjecanju iz matematike osvojio klinac romske nacionalnosti.
Dotada, pljuga.
Ženski časopisi obraćaju se populaciji koja kupuje Shiseido ili barem Vichy. Ako Romkinje ne kupuju ni Shiseido ni Vichy, za to nisu krivi časopisi. Čim ih počnu redovito kupovati, sve će prštati od njih na svakoj stranici.

I za kraj:
savršene žene ne postoje.
Ni savršeni muškarci (a propos, jel se netko dohvatio ikada kritički onog Men's Healtha, bilo koji ženski časopis je Nietzsche u usporedbi s tim).
Ni savršena dijeta.
Ni krema koja uklanja dubinske bore.
Ni G točka.
I ako niste znali, za put avionom najbolji izbor je vesta od kašmira.
A ako ćete u avionu nositi sunčane naočale, ne morate se čak ni našminkati.
Časna riječ.

<	studeni, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)

Komentari da/ne?