Frizeraj na kraju svemira

utorak, 04.09.2012.

KINOTEKA UTORKOM: SHORTBUS (2006.)

Uvodna napomena: kad smo već krenuli s temom seksa, ajmo i dalje u revijalnom tonu. Možda mi to priskrbi kojeg čitatelja više, hehehe.
Nego.
Znate ono kad vam frendovi kažu da morate obavezno pogledat neki film. Vi ga skinete, ali ga zbog obaveza ne stignete pogledati i potpuno zaboravite na njega. Prođe godina gospodnja, možda i dvije. Jednog popodneva krenete malo očistiti hard disk. Pronađete barem desetak filmova za koje nemate više pojma što su, zašto su tu ni tko vam ih je preporučio, pa pustite od svakog prvih 5-10 minuta da vidite hoćete li mu dati šansu ili ga po kratkom postupku otpremiti na vječna lovišta. E sad, u jednom od tih filmova prvih 5-10 minuta izgleda ovako:

zgodni tužni mladić suznih očiju sjedi u kadi i snima svoj penis (krupni kadar penisa), a onda izađe iz kade i u impresivnoj yoga pozi pokuša izvest felacio sam na sebi;
par se ševi u svim mogućim Kama Sutra pozama, a seks je evidentno pravi;
neki mladi ljigavac maltretira prostitutku dominu pitanjima tipa: 'Planiraš li jednog dana imati djecu?' i 'Kad se fotkaš pokraj Ground Zero, da li se smiješiš?'.
Jedina moguća reakcija na ovo je to moram pogledat još večeras, jer je sasvim očito da će to biti ili najgore smeće koji su vam oči vidjele ili pak nešto stvarno svježe i zanimljivo što se na platnu ne viđa često.
Srećom, 'Shortbus' je definitivno ova druga opcija.
U kvazi-seksualiziranom svijetu kakav je naš (MTV, Big Brother, blablabla, guzice, cice), seks i seksualnost se skoro nikada ne pokazuju u nekakvoj pravoj ljudskoj dimenziji. A ako se i pokažu, malo tko to zna napraviti kako spada. 'Shortbus' kroz likove koji su, kako se lijepo kaže na jednom mjestu u filmu, gifted and challenged, pokazuje koliko seksualnost može biti složena i višedimenzionalna, koliko se kroz nju čovjek može emocionalno razvijati, koliko je u životu važna i koliko su svi ljudi istovremeno jadni i preslatki u tom svom izučavanju iste, vlastite i tuđe. Kako se nešto što na prvi pogled djeluje sebično može pokazati zapravo krajnje nesebičnim. Kako se nešto što na prvi pogled djeluje savršeno sređeno može pokazati potpunim kaosom. Kako se nešto što na prvi pogled djeluje smiješno može pokazati kao… shvatili ste.
U filmu koji se cijeli vrti oko seksa (samo na brzinu: protagonisti su depresivni gej koji je nagovorio svog partnera da počnu prakticirati threesome, depresivna prostitutka koja želi postati umjetnica i bračna savjetnica koja nikada nije doživjela orgazam), mora naravno biti i puno seksa. Da, seks u filmu je pravi i eksplicitan, čime se postiže i održava vjerodostojnost. Jel i vas, recimo, u 'Seksu i gradu' bar jednom snervalo što koke cijelo božje vrijeme tandrču o orgazmima, kunilingusima, penisima, vaginama, vibratorima i ne znam čemu sve ne, a onda kad treba actually prikazati seks na ekranu, svi su čedno zamotani u plahte? I ne, film nema nikakve veze s pornografijom, jer pornografija ima sasvim drugačije metode i ciljeve (a bogme i osvjetljenje), čemu u prilog govori činjenica da je prošao bez ikakve velike dreke i cenzure čak i u samoj kolijevci puritanizma, Sjedinjenim Državama. Netko je na imdb-u lijepo napisao da su scene seksa u filmu kao glazbeni brojevi u dobrom mjuziklu: u lošem mjuziklu su sami sebi svrha i usporavaju radnju, dok u dobrom mjuziklu upravo oni čine radnju. Ovdje su jednostavno lijepe, emotivno nabijene i zabavne, i ako mi ne vjerujete, uzmite u obzir da je redatelju uspjelo ono što valjda ne bi nijednom živom stvoru na Zemlji: učiniti gay threesome u kojemu na kraju svi pjevaju 'Star-spangled banner' urnebesnom, genijalno odglumljenom i simpatičnom scenom koja niti sekunde ne djeluje kao jeftina provokacija.
A redatelj filma, kad smo već kod njega, isti je tip koji je režirao također odlični 'Hedwig and the Angry Inch', po imenu John Cameron Mitchell. 'Hedwig nad the Angry Inch' urnebesni je camp mjuzikl, mockumentary, ne znam ni ja što, o dečecu iz Istočnog Berlina koji želi biti žena, uda se za policajca, odseli u Ameriku, operacijom promijeni spol, ali mu ostane, kvragu, jedan inč. Onda postane glazbenica, ludo se zaljubi u mladog kretena koji ju prevari, pokrade joj pjesme i snimi visokotiražni album, dok ona za njim pati i o tome pjevuši... ali o tome neki drugi put. Je li vam ikada nakon gledanja nekog filma došlo da zagrlite režisera, baš onako, prijateljski i zahvalno? E onda znate što vam je činiti.

04.09.2012. u 15:36 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 14.08.2012.

PEDESET NIJANSI SIJEDE

Pročitala sam 'Pedeset nijansi sive'.
Ništa ljudsko nije mi strano, pa tako ni šund literatura.
Čitala sam, recimo, i 'Alkemičara'. Imala sam nekih sedamnaest-osamnaest godina, ali mi je svejedno bio glup.
Pročitala sam i 'Da Vincijev kod', bio mi je napet. Gutala sam ga tako da (još jedno skrušeno priznanje) nisam ni primijetila 'časnu koncepciju'. Valjda se utopila u moru drugih besmislica.
Čitala sam, e sad stvarno otvaram dušu, i 'Život u raju' Vlatke Pokos. Posudila sam ga od bake i onda sam ga par dana sakrivala u ruksaku i čitala potajno, tako da nitko nije znao. A knjiga je super, ozbiljno. Ono, htjeli ste dobar tračeraj, dobar tračeraj ste i dobili. Nema zavlačenja, okolišanja, ne počinje se s Vlatkičinim djetinjstvom i prvim ljubavima, nema fiktivnih imena pod kojima moramo prepoznati prave osobe, niti se Vlatkica pretjerano suzdržava i glumi diskreciju, nego nam sve saopćava drito u glavu: i tko je peder (Leo Radeljak) i tko je pijana drolja (Alka Vuica i Mia Begović) i tko spava s oženjenim muškarcima (te se ne daju ni popamtit) i tko je koga zatvorio u ormar (Radeljak Lanu) i tko kome želi stavljati čudne stvari u usta tijekom seksa (dobro, to svi znamo)…

Što nas, khm, vraća na temu.
Gospodin Grey, dakle.

Uzela sam je u ruke s najboljim namjerama, benevolentna kao malo štene, u startu spremna da je do zadnje kapi krvi branim od nadobudnih studentica rodnih i kulturoloških studija koje se iživljavaju na prelakim metama. Jer nitko nikada nije rekao da je to književnost ili sociologija, zaboga, to je meka pornografija, zna se valjda čemu to služi. Nije me bilo briga za krajnju retardiranost i besmislenost radnje i likova. Nije me bilo briga za stil niti za to što je, literarno, bilo koji ljubić iz Glorije čisti Tolstoj u usporedbi s ovim. Nije me bilo briga za 'Aaaaargh!' i 'Holy shit' i općenito dijaloge ispod razine Marvelovih stripova, niti za to što se penetrating gaze samo u prvom poglavlju spominje dovoljno puta da otjera u grob prosječnu feministicu. Nisam ni trepnula kada Christian Grey spasi Anastasiju od sigurne smrti pod kotačima slučajnog prolaznika na biciklu, i ona mu se nađe u naručju i strašno ga poželi, a on joj kaže nešto tipa: You should steer clear from me, baby, I'm not the man for you. Nije me jednostavno bilo briga. Mislim, je li ikada ikome palo napamet secirati narativ nekog pornića i kritizirati karakternu plošnost vodoinstalatera i zločestih tajnica? Dajte molim vas.

Međutim, avaj.
Negdje oko 130. stranice knjiga je stvarno iscrpila i zadnju kap mog strpljenja.
Jer knjiga tog tipa smije bit i glupa i loša i smiješna i trash i svakakva, pa čak možda i seksistička, ali jedno, brate mili, ne smije.
Dosadna.
A dosadna je, za ubit se.

To sve samo traje i traje i traje i traje. To trajanje je tako intenzivno da ga ne ublažava ni preskakanje stranica. Oni se upoznaju. Blablabla. On joj se upucava. Vrijeme prolazi. Ona ne zna. Ona bi. Taman kad akcija kao krene, ona mora prvo pročitati ugovor. Milijun strana ugovora. Zzzzzzz. Kad pristane, onda razglabaju o detaljima ugovora. Na sljedećih milijardu stranica. Kosa vam se presijava u pedeset nijansi sijede. Mislim, kakav je to, pobogu, mommy porn? Zar netko misli da zaposlene žene u tridesetima imaju vremena probijati se cijeli dan kroz ovako nešto? Kad se na kraju i dokopate kakve dobre scene seksa, ta nagrada naprosto nije dovoljna za svu bol koju ste podnijeli (znam, prozirna aluzija… nisam mogla odoljeti). Uglavnom, samo se nadam da autorica ovog djela, s obzirom na svoj osjećaj za ritam i psihologiju, nije domina u privatnom životu.

Nego, kakve su onda te scene seksa, pitate se vi. Kako koja, ima boljih i lošijih i općenito sve ovisi, kako je netko napisao, o individualnim očekivanjima i iskustvima. Neke jesu dobre. Neke su smiješne. Neke su oboje istovremeno. Neke su naprosto iritantne u želji da ispadnu tako kinky i hihihihi i provokativne. (Seks za vrijeme menge. Wow.)

I tako, pedeset nijansi muke kasnije, ja stvarno ne znam je li ovo knjiga koja seksualno oslobađa žene ili vraća dostignuća feminizma desetljeća unatrag, je li to knjiga koja kritizira psihičku kontrolu koju nam društvo nameće u svakodnevnom životu ili je naprosto netko uložio lovu u opsežna marketinška istraživanja pa onda napisao erotski ljubić po pe-esu (što je možda i isto), je li to što je autorica zaradila pet milijuna dolara samo od prodaje prava na film znak napretka ili pak propasti civilizacije, bi li knjigu trebalo spaliti na lomači ili dijeliti po školama, radi li dovoljnu razliku između abusive relationship i dogovornog sub/dom odnosa, je li Anastasia Steele najtupaviji i najiritantniji ženski lik u povijesti ili kulerica koja uzima ono što hoće…
Ne znam. Jer je. Jednostavno. Zatupljujuće. I beskrajno. Dosadna.
I ubila mi je sve neurone.
Holy crap.
Burning gaze.
Eat up.
Blush.

Ako zbog nje makar jedna žena na svijetu vlastitom voljom isproba nešto što nikada nije, prestane svoje spolne organe zvati 'down there' ili za menstruaciju govoriti da joj je 'došla teta iz Australije', pretpostavljam da je njezino postojanje na zemaljskoj kugli na neki način opravdano.

Što ne znači da se ne trebate smatrati pravovremeno upozorenima.
I samo vas još molim da, barem u mojoj prisutnosti, sveta imena Christiana Balea i Michaela Fassbendera ne spominjete vezano uz eventualni film koji će se snimiti po ovome.
Zahvaljujem.

14.08.2012. u 09:56 • 11 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.08.2012.

ŽIVOT I NJEGOVE TAJNE

Znate one knjige, ma sigurno znate, koje vam nude savršeno logična objašnjenja za misterije prirode poput:
zašto usnule ptice ne padnu s grane?
ili
zašto su mucice koje se nakupljaju u pupku uvijek sive boje?
E pa, danas vam donosimo pet minornih, gotovo beznačajnih detalja iz svakodnevnog života koji će nama u Frizeraju, izgleda, zauvijek ostati obavijene velom tajne. (Tadadadadam...muzika kao iz 'Gospodara prstenova'.) Evo što smo za vas odabrali:

Prvo. Zašto žene kupuju lažne Louis Vuitton torbe?
Originalne Louis Vuitton torbe mogu se pohvaliti sljedećim karakteristikama:
a) vrlo su kvalitetne
b) vrlo su ružne (čak i ako imaju dobar dizajn, ujebe ga u potpunosti onaj ružni, kičasti logo)
c) vrlo su skupe, što je i razlog zašto su postale statusni simbol.
Zbog koje točno od te tri karakteristike žene kupuju fejkuše, pa još imaju potrebu s njima se naslikavati mobitelom u predsobljima gdje žbuka otpada sa zidova i to stavljati na internet, za mene je jedan nedokučivi misterij. O tempora, o mores. O sudbino. O nesretni odgojno-obrazovni sustave.

Image and video hosting by TinyPic
Zar i ti, kćeri Audrey? Ajde, tvoja je barem prava...

Drugo. Zašto 'mind the gap'?
Tijekom najkraće moguće vožnje podzemnom u Londonu čut ćete ili pročitati barem pedeset sedam puta upozorenje mind the gap. Da, taj prostor između vlaka i ruba platforme stanice širok je otprilike centimetar. Ne da ne možete u njega upasti, niti vam čak može, štajaznam, zapeti noga, nego se morate jako pomučiti ako želite da vam unutra upadne išta deblje od kreditne kartice.
Ne bi li, pitam se ja, bilo puno smislenije izdavati upozorenja tipa: pazite da vas ne pokradu ili siluju na jednoj od naših odvratnih, mračnih, viktorijanskih, stempunkerskih, zapišanih stanica. Ergo, zaključujem da ta uporna upozoravanja imaju jedinu svrhu da kod građana stvore osjećaj nervoze i tjeskobe (da da, što mislite kako beskrajno ponavljanje riječi gap, gap, gap djeluje na podsvijest?), tako da svi završe na Prozacu i ne pružaju otpor dok ih porobljavaju multinacionalne kompanije.
Ako netko ima suvislije objašnjenje, čak me ni ne zanima.

Treće. Zašto doktori nikada ne gledaju svu zdravstvenu dokumentaciju koju im donesete na pregled?
Pretpostavljam da će se svaki specijalist narogušiti ili barem zakolutati očima ako propustite donijeti apsolutno svaki papir koje posjedujete. Kad ih donesete, poslužit će im uglavnom za to da na njihovoj poleđini isprintaju svoj nalaz i tako našoj nesretnoj državi malo uštede za papir. Been there, seen that.
Makar, kad su doktori u pitanju, ja sam se naprosto pomirila s time da su oni druga vrsta i nikada se neće razumjeti s nama smrtnicima. Mislim, kako od čovjeka koji je secirao mrtvace, a kasnije nedajbože stažirao na hitnoj ili na pedijatrijskoj onkologiji, možeš očekivati da razumije to što si ti sad nadrkan jer te danima stvarno jako, jako boli grlo i nisi spavao cijelu noć od kašljanja? Dogurao si do tridesetih, imaš sve udove, kog vraga sad još hoćeš? 'Dvanaest sati je normalno trajanje poroda za prvorotkinju', rekla mi je ravnodušno ginekologinja koja me porodila i kojoj zbog onog šuta morfija opraštam sve grijehe, iako bi možda porod trajao i kraće da dijete nije stoned zakljucalo u porođajnom kanalu.
Inače, kad sam ja došla u bolnicu na prvi pregled uoči poroda, nakon što sam trudnoću vodila privatno, svi fascikli, papiri i 3D ultrazvučni portreti svijeta nisu me spasili od pitanja svih pitanja:
Kad vam je bila zadnja menstruacija?
Na moj odgovor da više nemam pojma napamet, ali piše na svakom papiru crno na bijelom, dobila sam prijekorni odgovor sestre:
To se treba znati kad vas netko probudi usred noći???!!!??!
Treba znat i čitat kad te netko probudi usred noći... kokoško.
A da ni ne pričam o tome koliko sam puta odgovarala na pitanja o adresi, zanimanju, stručnoj spremi i alergijama.
Alergična sam na konoplju, btw.

Evo i četvrtog. Zašto se nitko nikada nije sjetio dizajnirati lijep klima uređaj?
Živimo u vremenu posvemašnje dekadencije. Philip Starck je dizajnirao mlatilicu za muhe (čudnim čudom ne košta više od dvadesetak dolara). Onaj španjolski dizajner kojem se sad ne mogu sjetiti imena dizajnirao je kućicu za ptice koja dođe nekih 500-600 kn. Alessi prodaje svoje dizajnerske zdjelice za pse i mačke isto za neku sličnu cijenu. Trude se ljudi oko printera, kompjutorskih kućišta, pećnica, frižidera, pa i mišolovki. Ali nitko, ponavljam nitko, nije još dosad odlučio da bi onaj ružni vanjski dio klime mogao možda izgledati malo sofisticiranije. Kad već visi sa svake druge povijesne građevine.

Te na kraju peto. Zašto niti u jednom apartmanu na moru nikada nema vadičepa?
Uvijek ima džezva. Šalica i čaša ima barem pedesetak, prikupljenih od svih rasparenih servisa posljednjih pet generacija. Često zna bit i nešto skroz bizarno, što sigurno nitko normalan neće upotrijebiti na odmoru, tipa mlinac za orahe. Cjedilo za tjesteninu, ekstremno rijetko. Vadičep, never ever.
Oprostite, jel bi mogli posuditi vadičep, statistički je najizgovorenija rečenica u našoj višegodišnjoj komunikaciji s raznim vlasnicima apartmana, odmah nakon Dobar dan i Doviđenja, te nešto ispred Ne, ne, uopće nam ne smeta što je plahta poderana i što su nam vrata ormara pala na glavu, glavno da je more prozirno i da cvrčci cvrče *thumb up*.
Možda da vinarije uđu u neki zajednički deal s iznajmljivačima?

09.08.2012. u 11:51 • 0 KomentaraPrint#

subota, 09.06.2012.

KAKO SU ME DISKRIMINIRALI GEJEVI (DOBRO, NE BAŠ MENE...)

Sjedim ja tako s frendicom na kavi kod Šekoranje.
Za neupućene: 'Šekoranja' je, prema onoj stilskoj figuri 'autor za djelo' za koju se sad ne mogu sjetiti kako se zove, zapravo Velvet, zagrebački super uređeni arty farty birc na Tuškancu s predobrom kavom (to kažem ja koja inače ne pijem kavu), prefinim kolačima i svemu tome adekvatnim cijenama; inače je okupljalište urednika modnih editorijala, dizajnera, Đurđe Tedeschi i pokojeg običnog smrtnika.

Elem, sjedim ja tamo s frendicom na kavi, a frendica ima bebu.
U jednom trenutku beba postane nervozna i frendica diskretno izvadi sisu pa ju podoji.
To izazove blagu konsternaciju (hm, može li konsternacija biti blaga?) kod ekipe za susjednim stolom, gdje sjede, između ostaloga, dva fino stajlirana geja, koji se počnu diskretno okretati u našem smjeru s diskretnim zgražanjem na facama.

Nato ja, diskretno, popizdim.

Naime, ovako: premda dojenje u javnosti ne smatram nečim izvanredno ljupkim, a posebno ne dirljivim, i premda su naci-dojilje s foruma ostavile trajne traume na mojoj psihi, militantno i fundamentalistički zastupam gorespomenuto dojenje u javnosti na temelju dvije jednostavne premise:
a) kad je beba gladna, treba joj dat jest, i
b) žene, pa makar bile i majke, slobodno šeću javnim prostorima svugdje osim u Saudijskoj Arabiji.

I mislim si ja bijesno:
jebemti, zašto se ja toliko pjenim zbog protivnika gej parada, te šeram kojekakve tekstove po fejsu, te dobivam čir na želucu od kojekakvih komentara, te zahtijevam da se svi LGTBQ ako hoće mogu ženit i udavat i djecu usvajat, a ako se hoće javno držati za ruke i žvaljakat i dirat gdje god stignu zahtijevam da ih se pusti da to rade do mile volje, te trpam sve koji tako ne misle u ladicu s etiketom 'kromanjonci', pa sam jedno vrijeme mislila i sama otići na paradu da pružim tom zahtjevu moralnu podršku (dobro, u Zagrebu, ne u Splitu)...
... da bih na kraju doživjela...
ovo?

I mislim si ja gnjevno:
eto ti na, glupačo, kad se zalažeš za tuđa prava, eto što ti se onda dogodi, kad se ne držiš fino vlastite skupine, jebali te pederi?!

I mislim si ja već skroz izbezumljeno: eto ga! Ugrožene su tradicionalne obiteljske vrijednosti! Eto ga! There goes the neighbourhood!!!
Onda gutnem jedan gutljaj fine, prefine kave s mlijekom pa se malo priberem.

Jer na kraju krajeva, što ja mogu kad u ama baš svakoj društvenoj skupini ima budala.

Jer na kraju krajeva, ako ništa drugo,
zbog još neizvjesne im i nepoznate spolne i rodne orijentacije ove bebe koju sada doje u javnosti,
majke podržavaju prajdove.


09.06.2012. u 20:27 • 7 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.03.2012.

IF I WAS NOT A BARRISTER, SOMETHING ELSE I'D LIKE TO BE...

… pjevao je John Cleese i skakutao s perikom i u odvjetničkoj halji pred zaprepaštenim sudom, koji mu se onda pridružio u refrenu.
(Btw, ne mogu se točno sjetiti, je li to onaj isti skeč u kojem se pojavljuje Cardinal Richelieu Impersonator?
Inspector: So-called Cardinal, I put it to you that you died in December 1642.
Cardinal: That is correct.
Inspector: Ah ha! He fell for my little trap.
Cardinal: Curse you Inspector Dim. You are too clever for us naughty people
.)
Elem, da ja nisam ovo što jesam… bila bih jamačno, hmmm… pa, eto, nešto drugo.
Što?

Kao sasvim mala klinka, mislila sam da na svijetu postoje dva glavna zanimanja: frizerka ili doktorica. Zašto baš te dvije opcije, ubijte me, ne znam. Valjda sam s njima imala najintenzivnije kontakte.
Nešto kasnije, izbor mi se proširio na princezu, te na američku naftnu tajkunušu (da, da… Dinastija i Dallas).
Onda sam se u nižim razredima osnovne škole zaljubila u Gorana Ivaniševića pa sam odlučila postati tenisačica. (Kako me još nije bila pustila fascinacija aristokracijom, špica-trenutak u životu tenisačica bio mi je onaj kada na se Wimbledonu naklone pred kraljevskom ložom.) Nije me ometalo to što reket u životu nisam u ruci držala, naravno.
U srednjoj školi htjela sam postati svjetski poznata glazbena novinarka i djevojka Johnnyja Deppa koja će u tri ujutro, polugola i drogirana, bježati iz hotela dok on razbija hotelsku sobu. Jednako romantična i uzvišena alternativa bila je udati se za rock zvijezdu koja će si prosvirati glavu sačmaricom, pa polugola i drogirana davati intervjue glasom hrapavim od milijuna cigareta, gušeći se u suzama.
Moj pubertet bio je razdoblje kojeg se i dan danas prisjećam s laganom jezom.
Nakon neuspješnog studija arhitekture, uslijedio je uspješan na Filozofskom, a radna biografija koja prethodi čuvenom ugovoru na neodređeno nije mi nimalo romantična i uglavnom uključuje kojekakve nakladničke rabote: prevođenja, korekture i slično. Uključuje doduše i:
-jednu neugodnu epizodu prodavanja antikviteta
-jednu grotesknu epizodu u kojoj me vlasnik sljastičarnice ljubazno, ali odlučno otkantao za posao jer sam usred ljeta došla na razgovor obučena kao trash verzija Lisbeth Salander. Da, u martama, crnoj mrežastoj majici, s crnim lakom na noktima i golemim crnim plastičnim križem oko vrata. Ne pitajte. Ne pitajte ništa.
-vođenje posjetitelja po Picassovoj izložbi, gdje sam uspjela ostati pribrana i profesionalna kad mi je jedna žena prišla i upitala: Molim vas, je li ovo prodajna izložba?

U nekom pak alternativnom, paralelnom svemiru,
ja sam vjerojatno nešto od ovoga:

1. oceanograf
Super je biti oceanograf (da budem preciznija, marine biologist), jer oni plivaju s delfinima i rone po svjetskim oceanima kao Jacques Cousteau i susreću se sa čudnovatim vrstama kao u filmu „Abyss“. Molim? Što kažete? Ne rade baš točno to? Mah, gluposti, pa nego što?
Ne, sad ozbiljno, zar vas ne fascinira činjenica da pod morem žive stotine stvorenja koja još nisu viđena ni opisana, koja imaju životne vjekove od par stotina godina i nekakve čudnovate cikluse regeneracije, koja mogu živjeti bez ikakvog sunčevog svjetla i općenito izgledaju kao iz nekog SF-a?
Zamišljate li što je sve ispod vas dok plivate?
Meni je to vrlo zabavno, jedino me spopada silna anksioznost ako zamišljam podvodne cijevi. Ne samo one kanalizacijske, već bilo kakve vrste kablova koji prolaze po morskom dnu, bude u meni totalnu tjeskobu. Srećom, oceanografi ne proučavaju podvodne kablove.

2. zastupnik prodaje skandinavskog namještaja
Da mi je Bog udijelio bar mrvu poduzetničko-trgovačkog duha, najvjerojatnije bih ga iskoristila na ovaj način. Imam fetiš na skandinavski dizajn, koji je na ovim prostorima totalno nepoznat i podcijenjen (Ikeu ne računam) na uštrb onih šminkerčića Talijana. Danski i švecki interijeri bacaju me u katarzu. Spoj minimalističke suzdržanosti i topline drveta suze mi na oči tjera. Zastupništvo bi mi pomoglo da se konačno u velikim količinama dočepam svega onoga što volim, Alvara Aalta, Design House Stockholm, Vippa, wishbone stolica… i svega, manje-više - jedino što istinski ne razumijem u tom skandinavskom dizajnu su jelenji rogovi u svakom jebenom dnevnom boravku, ako već nisu u spavaćoj.

Image and video hosting by TinyPic

Jednom sam u napadaju snobizma stavila fotke svog stana na forum o interijerima i kad sam dobila čak dva komentara da stan izgleda švedski (a nema ni rogova, ej!), osjetila sam iznenadnu navalu ljubavi prema svim živim bićima. Općenito, imam fetiš na Skandinaviju. Znam da je vrijeme tamo odurno i da tamo živi hrpa poremećenih nacističkih ubojica. Ali živi i Susanne Bier, na primjer. Čiji filmovi ne samo da su djela apsolutnog genija, nego imaju i tako dobre interijere da čovjeku (dobro, luđaku poput mene) odvuku pažnju s ljudske drame koja se u njima zbiva. Tako je to u skandinavskim filmovima. Čak i ona brvnara u 'Muškarcima koji mrze žene' ne izgleda loše. I Lisbeth Salander pije iz Ikeine čaše, jeste li znali?

3. prateći vokal Leonarda Cohena
Priroda me nažalost nije obdarila anđeoskim glasom. Nije me obdarila, zapravo, nikakvim glasom. Brutalno falšam dok djetetu za laku noć pjevam 'Zeko i potočić' ('Spavaj mi djetešce ti' je way, waaaaay iznad mojih mogućnosti), nadajući se da to neće zauvijek upropastiti njezin sluh koji, jadna, možda ipak ima, premda je to genetski gotovo nemoguće.
Da nije tako, sigurno bih pjevala kao back vokal na Leonardovim koncertima obučena od glave do pete u nešto crno, s malo bijeloga. Išla bih s njim na turneje i izbliza promatrala kakav je Glas Božji u svakodnevnom privatnom životu. Da li lebdi iznad kreveta obasjan svjetlošću. Da li u avionu spava ili gleda kroz prozor. Da li stvarno živi u odijelu. Je li nadrkan prije jutarnje kave.

4. glumica u sapunici
Naravno, svakako bih glumila dežurnu kučku, budući da one puno više histeriziraju i nose puno ekstravagantniju odjeću.

Image and video hosting by TinyPic
Nu mladog Johnnyja, nu... jel se netko sjeća njegove uloge u 'What's eating Gilbert Grape' gdje još ima totalno krive zube?

5. urednica pametnog teen časopisa
Pod pametnim teen časopisom podrazumijevam Sassy ili ono što sada radi mala Tavi Gevinson. Bez obzira što me dragi uvjeravao da sa svojim psihološkim profilom ne bih mogla biti urednica ničega niti pet minuta (spomenuh već slabe živce, jel), ja se sveudilj zamišljam kako za potpuno zatrpanim radnim stolom gutam jednu šalicu crnog čaja za drugom, pratim hrpetine cool sajtova, dopisujem se s hrpetinom kreativnih cool ljudi te gomilu nevinih djevojčica odvlačim od Justina Biebera (Lane del Rey, nedajbože) da bih ih navukla na 70's, 90's, pop feminizam i bizarne stripove. Rokovi? Kakvi rokovi?

01.03.2012. u 15:18 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 06.09.2011.

KINOTEKA UTORKOM: MR NOBODY (2009.)

Jednog lijepog dana, razgovaraju redatelj i producent:
-Ej, znaš šta, mislio sam napravit jedan onako, pravi cool zeitgeist film.
-O čemu?
-O ničemu.
-Kako o ničemu, jadan ne bio? Vi europski režiseri samo i znate radit filmove o ničemu i nikome! Evo, glavni lik ti se može zvat Nobody!
-E čovječe fakat… e pa super ti je to ideja, čovječe! I za naslov... Mr Nobody, tako će se film zvat!
-Pa kako ne kontaš da te zajebavam? Al' dobro, ajde… reci mi nešto još šta si mislio unutra stavit.
-Pa ono, mislio sam natrpat sve što je zeitgeist i cool.
- ---
-Pa onako, postmoderno, spotovski snimit, svašta da ima, da se spominju, ono, teorija kaosa, teorija superstruna, teorija mreža, teorija velikog praska, nekako da bude o svemu tome, a opet o ničemu.
-Jel će bit možda i koja teorija zavjere?
-Ma ne, to bi više bilo onako psihološki…
-Ma zajebavam te opet, ajde, samo ti pričaj.
-Šta sam mislio još unutra natandrčit… aha, butterfly effect, pa distopija u budućnosti, pa onda Schroedingerova mačka…
-Ajme meni, opet ta mačka, da vas jebla mačka! U zadnjih par godina tri sam filma i serije pogledo gdje ima neke veze ta Schroedingerova mačka, pa koji vam je svima vrag?
-Dobro, dobro, neće bit mačka… Mislim, nećemo je spomenut, ali će cijeli film zapravo bit o tome, znaš, ono, da različite mogućnosti zapravo sve postoje istovremeno dok…
-Daj ti meni konkretno reci šta će se unutra dešavat, jebali te miševi i mačke naglavačke.
-Pa taj glavni lik, evo, zvat će se Mr Nobody… baš si to dobro smislio čovječe, svaka ti čast… Nemo Nobody! Kužiš, Nemo – Nitko, kužiš čovječe, frajer se zove Nitko Nitko, hahahaha…
-Dobro shvatio sam, nisam glup. I onda?
-E, onda se Nitko Nitko kao starac u flashevima prisjeća svog života.
-Uuuu jebate, originalne ideje!
-Ali čekaj, čekaj, bokte, nisam ni počeo… On se, dakle, prisjeća svog života, ali pazi, ne samo onoga što je bilo, nego svega što je moglo biti, razumiješ? On se u isto vrijeme sjeća svih mogućnosti koje su mu bile otvorene, zapravo uopće više lik ne pravi razlike među njima, ono, u jednoj varijanti život mu je krenuo ovako jer je nakon razvoda ostao s mamom, a u drugoj mu je krenuo onako jer je ostao s tatom, pa mu daljnji tijek života ovisi o tome jel kao tinejdžer odkanto ovu trebu koja ga je pozvala na plažu ili nije… pa se sve to narativno, ono, isprepliće… i onda sam mislio (ponosno) da lajtmotiv u filmu, vizualni, budu, onako, željezničke pruge koje se račvaju, šta misliš o tome, ha?
-Ja o svemu tome ne mislim ništa dobro. Ja mislim da se takvih filmova snimilo već na lopate. Šta bi bilo kad bi bilo! Ima onaj s onom malom štrkljastom plavom…
-Gwyneth Paltrow.
-… e, gdje se prikazuju neki njeni alternativni životi, koji se razlikuju ovisno o tome jel uhvatila metro. Pa ima onaj neki od onog Poljaka… onda u onom 'Mementu' i 'Nesanici' isto imaju tipovi neke uvrnute flashbackove, ma ima toga, čovječe, kol'ko hoćeš, šta si me sad došo davit s tim?
-Da, ali ovaj je za današnje klince, kužiš, šta možda nisu pogledali ove filmove o kojima ti pričaš, a ovaj je još malo kvazi-intelektualniji, puno se tih teorija spominje, ono, metafizika... Njima će to bit ludilo, ej!
-A tko bi glumio u tome, ako se smije znati?
-Paaa… mislio sam… mislio sam Jareda Leta uzet.
-Divno! Odlično! Pa taj ne zna odglumit drvo u školskoj predstavi, jadan ne bio!
-Pa ne zna, znam da ne zna… ali je lep ko greh, a ja sam mislio film skroz vizualno stilizirat, da bude, znaš ono… ful raskošan i te pizdarije. Pa mi se uklapa… a i za cure, znaš… i gej dečke… ono, privuć će to publiku.
-Ful raskošan, kažeš? Dobro koliko ti misliš para da će ti trebat za tu raskoš?
-Paaaa… al' nemoj se ljutit, ono ej.
-Koliko?
-(ne trepnuvši) Trissedam milja.
-Trissedam milijuna eura? Jel ti to mene sinko zajebavaš? Jesi ti, sine moj, normalan? Trideset sedam milijuna… za film o nekakvom didi koji je otišo na kvasinu... i o njegovoj jebenoj mački?
-Ajde nemoj se radit većom seljačinom nego što jesi, znaš kao i ja da bi to moglo imat jako dobru prođu. Totalno je zeitgeist, čovječe, zar ne vidiš! Totalno je ono, kužiš! What the **** do we know, kužiš? Paralelne stvarnosti, ono, prostor, vrijeme, kurac, palac, to je ljudima prva liga!
-Pa jel ima taj film neku poantu? Znaš ono, da idu ljudi u kino doživjet neku katarzu, prosvjetljenje, da žene plaču i to?
-Ma nema, čovječe, kakva poanta, jesam ti reko da je to jedan skroz postmoderni film. Nikakvog smisla pod bogom milim nema. Al' ono, ima Jareda Leta. I lijep je jako za vidit, vjeruj mi, fotografija će bit, ono, za prste polizat. Ima i, tako, jednu lijepu ljubavnu pričicu. Zapravo, više lijepih ljubavnih pričica koje koegzistiraju u …Mislim, ako hoćeš da žene plaču i to…
-Ma plakat ću ja, sinko moj, krokodilskim ću suzama plakat.
-I muzika će bit dobra u filmu…
-Dam se kladit da će bit, za trissedam milja Šopena ću dovest da napravi soundtrack.
-I ima tri ženska lika, kužiš, tri potencijalne žene je on kao imao, tu možemo ubacit isto neku zgođušnu trebu… a i ja sam, čovječe, valjda neka garancija, mislim napravio sam ono, nešto, tu u Europi, u Belgiji…
-O jebla te sva belgijska čokolada, daj, miči mi se s očiju… zvat će te sutra moja tajnica. Ajde, gubi se da te ne gledam. (za sebe) Dobro, bar ćemo na festivalima valjda nešto ubrat. Možda.


06.09.2011. u 15:30 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 25.08.2011.

AJDE! ODMARAJ SE! BRŽE!!!

'Daj me nemoj za****vat!' bila je moja jedina misao kada sam, ima tome ohoho, u nekakvom časopisu pročitala kako je odlazak na godišnji odmor za ljude zapravo jedan veliki stres. 'Dokle seže ta ljudska razmaženost!?' pitala sam se revoltirano. Bila sam negdje na početku faksa tako da mi je, možete si misliti, život bio neopisivo težak.

U međuvremenu, naravno, došla je maca na vratanca. Postala sam uobičajeni radnik, potrošač i roditelj u smrtnom klinču sa stresom i naporom banalne svakodnevnice (ovo nije ironija, čitajte Brucknera!), te se na vlastitom primjeru uvjerila:
Odlazak na godišnji odmor vrlo je stresna stvar.

Ovako su otprilike izgledala moja četiri tjedna (da, imam sveukupno šest! Da, radim u javnom sektoru, sue me!):

Uvod iliti Tjedan prije godišnjeg.
Ne da mi se više ništa.
Shvaćam da je u moru besmislenih poslova moj jedan od najbesmislenijih.
Shvaćam da naša civilizacija hrli u neizbježnu propast i da tu jednostavno nema pomoći.
Budući da smo baš usred projekta farbanja svih vrata u stanu, razmišljam o tome da dam otkaz i zauvijek se posvetim manualnim poslovima. To razmišljam dok onim užasno cool aparatom nalik na fen palim i skidam boju s vrata kupaonice i baš mi je super. Onda dolazi faza šmirglanja. Mrzim šmirglanje. Odustajem od ideje o otkazu.

Tjedan prvi.
Spopadaju me illusions of grandeur. Utvaram si da sam zapravo superžena i supermajka, samo sam vrlo uspješno under cover tijekom radnih mjeseci. Pišem suludu listu stvari koje ću kao autentična ŽMK (Žena, Majka, Kraljica) konačno napraviti ovaj tjedan. Lista uključuje i neke od sljedećih stvari: ispeći kruh s pestom (dobro, u pekaču). Očistiti cijeli frižider. Reorganizirati cijeli ormar i sve ladice. Svako jutro otići na plac po friške namirnice za ručak. Ma kakav plac, odvesti se na neko malo seosko imanje i tamo kupiti friške namirnice! Ma da kupiti! Vlastitim rukama pobrati pastrnjak i pomusti svježe mlijeko iz kravljeg vimena! Hell yeah!
Posustajem nakon 2.5 dana.

Image and video hosting by TinyPic

Jedan od razloga je i taj što se N. neplanirano počinje svakog jutra buditi u prosjeku u pola šest, valjda od vrućine.
(Bar mislim da je otprilike toliko sati, jer još duuuuugo nakon buđenja nisam u stanju ni shvatiti koliko sat pokazuje. Ali ako je ljeto, a vani se još nije ugasila rasvjeta…
… ne može biti dobro.)

Na rubu samoubojstva nalazim se na jutarnjoj kavi sa svojom dragom prijateljicom R. Budući da je ona trudna, uviđavno pokušavam ne kukati previše oko toga da imati dijete znači na godišnjem odmoru ustajati s pijetlovima. Ne ide mi, da ga rak rakuje. Kukam o tome barem četrespet minuta. R., inače pedagoginja i psihoterapeutkinja, objašnjava mi da previše očekujem od baka i dida i savjetuje da povremeno unajmimo babysittericu.
Oduševljena sam zakratko tom idejom, dok ne uvidim da otherwise perfect plan ima nekoliko manjih nedostataka:
1. ne želim ostaviti dijete na čuvanje nekome o kome ništa ne znam.
2. o svojim prijateljicama (i njihovim prijateljicama) znam previše da bih im ostavila dijete na čuvanje.
3. trenutno nemam para.

Tjedan drugi.
Putujemo u Split.
U Splitu me hvata nečuveni weltschmerz praćen sindromom Petra Pana. Živcira me Ulica kneza Višeslava (fakat je glupa ulica) i što Gripe nisu Skalice.
Krajem tjedna putujemo na Otok.

Tjedan treći.
Otok!
Nakon što mi se odmah kod prvog kupanja mijenja percepcija stvarnosti i stapam se s prirodom, počinje me nervirati to što N. ove godine neće u more. A toliko je najavljivala plivanje i kupanje, i leptirice smo kupili.
Hladno joj je!
Normalno da je hladno, jebote! Uvijek je hladno kad uđeš u more! Ali prestane za desetak sekundi!
Kako to objasniti dvoipolgodišnjem djetetu?
Nakon dva dana raznoraznih pokušaja, smicalica, igrica i samožrtvovanja u vidu odlazaka na jezivu pješčanu plažu (gdje svi pišaju i iz pijeska tu i tamo izmile neka bubolika stvorenja), odjednom mi se otvaraju oči i primjećujem da su plaže prepune djece koja neće u more. Da, prepune su roditelja čija djeca vrište i grčevito se drže za njih, dok im oni govore: ma ajde, ajde, evo vidi onu curicu kako ima leptirice, vidi kako pliva, na što djeca krajnje sumnjičavo pogledavaju curicu s leptiricama, a ona stoji u vodi do koljena i viče: neeeee, neeeećuuuu, hladno je… Dolazi mi do mozga da sve to uopće nije bitno.
Mislim, gdje to piše da se mora ući u more samo zato što je tamo?
Jebeš more, važno da se naučila na tutu!
Počinjem se opuštati.

Image and video hosting by TinyPic

Čitam Karuzin 'Vodič po otoku'.
Čitam Calvinove 'Nevidljive gradove' i totalno se ufuravam u njihov prekrasni flow.
Opet se stapam s prirodom, noge mi postaju masline i to.
Jedem sladoled i blejim u sunce koje zalazi u more. Okej, netko pripominje da tehnički baš ne zalazi u more nego za Susak, ali to me nimalo ne dira. Taj Susak jedva da se vidi, tko kaže da je uopće tamo.
Nemam blagog pojma koji je datum ni koliko je sati. Živimo po suncu. Jedemo salpe na gradele.
Ali pazite gdje smo, već stiže…

Tjedan četvrti.
Opet smo u Splitu.
Sve se u meni fino prestrukturiralo, skroz sam u godišnji-odmor-modeu. Od weltschmerza ni traga ni glasa. Gripe su mi zakon. Otkrivam nove ulice pune cool secesijskih palača. Sve vrvi turistima i mladim ljudima, po prvi put u životu se na hrvatskoj obali osjećam kao da sam u Barceloni. N. se rastura na 'Bella ciao' koju sviraju neki zgodni Španjolci na rivi i viče za crncima: 'Aaaa! Mama! Vidi! Vidi kako onaj čovjek ima glavu pofarbanu u smeđe!', upirući prstom tako da bude sve kristalno jasno i čovjeku koji ne zna jezik, dok ja propadam u Dioklecijanove podrume. Pijem limunadu i Cubu Libre na 'Teraci Bimba' i buljim u more.

I taman kad se sve fino posložilo…
… vraćamo se na kontinent.
Uspijevam još neko vrijeme zadržati apsolutni zen, dok jedemo otprilike kilu motara koji smo nabrali uz more (uključujući i dječju radnu snagu!) i dok u svako božje jelo stavljam friški ružmarin, kojega smo se isto nabrali na Otoku ko da nam je zadnji. Mislim, jest da ima ružmarina kupit na placu u teglici za dvajst kuna, a ovaj otočki je sav nekakav malo flekav i svakakav. Ali je otočki, majkumu!!!

U međuvremenu sam opet u mašini (i ono što je ostalo od ružmarina se mahom sasušilo!), ali još uvijek malo odolijevam. Na primjer, skoro uopće ne čitam vijesti. I kad mi ruka poleti prema webu od Jutarnjeg suzdržim se.
Ni na fejs ne idem!
I caponatu ću pripremat za vikend!
A i još traju ljetne vrućine, dabogda do Božića potrajale!

25.08.2011. u 16:12 • 10 KomentaraPrint#

petak, 15.07.2011.

NA TVOJOJ RUCI PRSTEEEEEN...

Nedavno sam bila kuma na vjenčanju.
Bilo je to jedno jako lijepo vjenčanje. A to kažem ja koja ne volim vjenčanja, što znači da ima posebnu težinu.
Zašto ne volim vjenčanja?
Pa čak nije da ih općenito ne volim, koliko valjda ne volim kad moram razmijenit stotinjak eura za nešto preslatkih kolača i čobanca te cover bend Jelene Rozge.
Mislim, još ajde da je Mišo Mate.
On je ipak čovjek kroz čija usta je prošao stih nad stihovima, stih koji u jednoj rečenici sažima pola povijesti zapadnjačke književne tragedije: Nisam je htio dijelit sa drugim, njega sad nema i zato sam tu ("Sutra mi sude"). Sakrij se, Euripide! Pokrij se ušima, Williame Shakespeare! Pobjegni u mišju rupu, Tome Jonese!
No glazba na ovom vjenčanju bila je nekaj čist drugoga, ceremonija vrlo lijepa i ugodna, a hrana… e sad, znam da sam svojedobno na ovom mjestu popljuvala slow-food-high-cuisine prenemaganja s jednim škampićem na tanjuru, ali to je bilo prije nego što je u moj život ušao vlasnik i kuhar 'Prasca', Njegovo veličanstvo.

Ipak, smiješne su te svadbe.
Zapravo, smiješno je ponašanje ljudi u situacijama koje uključuju ceremoniju, obred, simboliku. Pogotovo ponašanje ljudi koji inače baš ne drže puno do ceremonije, obreda i simbolike, a sad odjednom imaju značajnu ulogu u jednoj takvoj situaciji.
Evo, konkretno, mene.
U mom odgoju potpuno je izostala ona komponenta do koje su u mudra stara vremena jaaako držali u odgoju djevojaka, a gdje spada, znate već: vještina ljubaznog čavrljanja sa svime što diše i hoda, savršen aranžman kolačića na tanjuru, savršena sposobnost kombinacije laka za nokte s rukavicama, besprijekorni odnos nogu, leđa i glave pri sjedenju u različitim društvenim prigodama. Jebiga, pomirila sam se oko jedanaeste godine s time da neću nikada postati supruga nikakvog princa ili predsjednika značajnije države. S obzirom na to da se pri jedenju na javnom mjestu ponekad moram koncentrirati da nakon rezanja šnicle ne prebacim viljušku iz lijeve ruke u desnu, mislim da mi je čak i osobni asistent konzula u nekoj manje značajnoj zemlji nedostižna ambicija.

Od opisa mog vjenčanja prosječnu bridezillu bi na mjestu ubilo zatajenje prednje klijetke. Pripreme su trajale cca. tri tjedna (nisam bila trudna!). Nosila sam crvenu haljinicu iz Manga. Na ceremoniji smo razmijenili narukvice koje smo tak-i-tak razmijenili već odavno na romantičnim klifovima u zadarskom akvatoriju, ali smo sada to, ajde, simbolično ponovili ispred dvanaestak članova najmilije rodbine. Prije našeg ulaska u dvoranu meštar od ceremonije je zbunjeno otišao pitat matičarku jel se smije na vjenčanju razmijeniti nešto što nije prstenje ni slina, pa kad je dobio potvrdan odgovor, pustio nas je unutra. Poslije smo išli na roštu.
Ajde dobro, bila sam prije toga kod frizera. Ali šminkala sam se sama!

Image and video hosting by TinyPic

Međutim, unatoč potpunom izostanku osobina i vještina koje čine damu, ipak glede vjenčanja imam u životu nekoliko čeličnih principa od kojih ne odustajem. To su sljedeći:
1. nema skidanja štikli!
Tko u štiklama dođe, u štiklama i pati. U štiklama sjedi i stoji, jede i pije, pleše i penje se Radićevom do Strossa zapinjući za dražesno vintage popločenje. Ili se nose ili ne nose, majkumu!
2. nema pjevanja na Thompsona!
Nakon litre vina čovjeku se može dopustiti opuštanje uz određene hitove Splitskog festivala, ali preko nekih crta se ne prelazi.
3. nema hvatanja buketa!
Ne zato što sam se udala pa više nema smisla, već zato što je to jedan od najimbecilnijih svadbenih običaja ikada izmišljenih, a među imbecilnim svadbenim običajima konkurencija je više nego opaka. Zapravo, ne uspijevam se trenutno uopće sjetiti tradicionalnog svadbenog običaja koji ne bi bio imbecilan. Anybody?

Uglavnom, u situaciji gdje čovjek (da čovjek! Žena!) mora biti elegantan i dostojanstven, ja se unatoč pripremama uvijek nekako nađem na sto muka.
Znam teoriju, al' nemam iskustva, to je to.
Primjerice, sama ceremonija u crkvi.

Još mi nije bilo ni pol jada što nemam pojma kad se treba prekrižiti ili nešto odgovoriti (dobro, izbor se uglavnom svodi na 'Gospodine usliši nas' i 'Amen'), jer kao nekatolkinja ni ne osjećam da mi je to obaveza, a osim toga, ni mladenci katolici nisu imali pojma što trebaju govoriti u zavjetima nego su zamuckivali iz knjige. Ali nikada nisam razumjela to neprekidno dizanje i sjedanje. Podsjeća me na ono kad smo u vrtiću igrali dan-noć, samo što su šifre drugačije, a ja ih k tome ni ne kužim. Ne znam niti ima li to sjedanje i ustajanje neku značajnu liturgijsku ulogu ili su ga izmislili samo zato da popi mogu vidjet tko im je od pastve zaspao na misi. Ali znam da je prilično nezgodno kad sjediš skroz sprijeda uz mladence gdje te svi vide i k tome imaš haljinu bez bretela, kojoj tendira malo skliznuti gornji dio tako da otraga izviri grudnjak. Jerbo svaki put kad sjedneš, povučeš ju guzom dolje. I onda, dok simpatični svećenik drži fakat lijepu propovijed o ljubavi, umjesto da malo prokontempliraš, samo si misliš: mjkbžj, što ako mu je još i etiketa izvirila! Onda, kao, diskretno pipaš ručicom po leđima, fijuuuu, sve je okej, šal je prekrio, ali evo opet na noge lagane, pa sve ispočetka! Dizanje i sjedanje, također, nije baš zgodno kada u ruci imaš torbicu. Vjerojatno postoji nekakvo pravilo o tome što u crkvi na svadbenoj ceremoniji svjedokinje rade s torbicama, ali ja s njim nisam upoznata. Nekako sam pri prvom ustajanju shvatila da se osjećam bedasto i ukočeno držeći u jednoj ruci clutch pred oltarom Gospodnjim. Onda sam ga pri drugom ustajanju ostavila na stolici, tako da mogu stajati lijepo i skrušeno. Onda sam, naravno, sjela na njega koliko sam teška i široka (srećom, to nije baš puno), te ga za vrijeme poslanice Korinćanima diskretno izvlačila ispod guzice.
I još te fotograf cijelo vrijeme okida.
Neprestano sam se trudila lijepo sjedit, onako da ti noge nisu prekrižene nego podvijene: kad već nisam tres čeče u realnosti, da barem na fotografijama ostavim takvu iluziju potomcima. Međutim je ispalo da sam se skroz bezveze trudila jer fotograf nije baš bio neki majstor. Kako je svjetlo kroz prozore crkve pičilo baš na nas (aleluja!), na svakoj slici sam bijela i poluprozirna kao avet. Mladenka je prošla tek nešto bolje, i to isključivo zato što je na licu imala kazališnu šminku.

Image and video hosting by TinyPic

Dođe ti po prvi put žao sirote Angeline i ostale red carpet ekipe, njima je tako svaki dan!
Jer ako su svjedoci toliko anksiozni, ne znam kako je tek mladencima. Pogotovo onima koji su na organizaciju vjenčanja protratili, pardon, posvetili joj zadnjih godinu dana. Ti valjda prije obreda progutaju cijelu kutiju Normabela skupa s folijom i uputama. Ili možda izbijaju klin klinom pa pošmrkaju nekakav upper. Kad je bal, nek je bal. Gospe moja, povuci mi bilo!
Ja mislim da takvi mladenci od uzbuđenja, nervoze i tjeskobe nisu uopće svjesni ničega oko sebe.

Zato valjda i daju još silne pare na fotografe i snimatelje, da mogu poslije vidjeti što se tu zapravo događalo.
Slijedi nekoliko kratkih savjeta za možebitne buduće kume na crkvenom vjenčanju - od strane osobe koja je za to najmanje kompetentna, ali se možda baš zato pokažu dragocjenima!

1. Nema veze ako niste vjernice. Tko vas uvjerava u suprotno, čini to da bi vam prodao 3u1 sakrament. Vi ste tamo isključivo u ulozi svjedoka. Za razliku od kumstva na krštenju, ne preuzimate na sebe nikakvu obvezu: recimo, da ćete se doživotno brinuti za mladoženju ako brak propadne ili nešto slično.
2. Briga oko prstenja je, kako su meni objasnili, odgovornost muškog kuma. U svakom slučaju, ako vi tu morate odigrati neku ulogu, neka mladenci donesu prstenje na vjenčanje, a ne vi. Gledali ste valjda 'Četiri vjenčanja i sprovod'.
3. Torbicu ostavite nekome u klupama.
4. Nemojte obući haljinu koja vam je malo široka oko prsa jer ste ju kupili dok ste bili u prvim mjesecima trudnoće. I inače nemojte u trudnoći kupovati baš ništa ne-trudničko. Ponavljajte za mnom: To nisu moje sise. To nisu moje sise.
5. Ako vam dijete zakuri 39 pola sata prije odlaska na vjenčanje, shvatite da je to normalno: djeca uvijek zakure 39 u petak navečer ili neposredno uoči nekih posebnih prigoda. Bit će sve okej.
6. Ako je svećenik normalan (a ja sam imala sreće!), propovijed može biti inspirativna. Ako nije, zjakajte malo po crkvi (ali diskretno!), možda je spomenik kulture pa ima lijepe freske ili svodove ili tako nešto. Ako to ne upali, jer ste u nekoj od modernih betonjara, zabavite se pogađanjem zašto na crkvena vjenčanja redovito dolaze lokalne bakice koje nemaju veze s vjenčanjem, mladencima niti njihovim obiteljima. Pokušajte smisliti što bizarniji razlog. Izvucite iz toga kratku priču (3-5 kartica teksta), po mogućnosti krimić, horror ili sf.

Dok nas smrt ne rastavi!

15.07.2011. u 14:35 • 24 KomentaraPrint#

petak, 17.06.2011.

LADIES OF HONOUR (2): MARGUERITE YOURCENAR

Je li jako čudno voljeti nekog pisca, a da nisi pročitao nijednu njegovu knjigu?
Meni se na primjer jako sviđa Marguerite Yourcenar, a od nje sam čitala – ravno ništa.
Pokušala sam nedavno s 'Hadrijanovim memoarima', ali sam zaključila da takve knjige, koje su više filozofski traktati nego lijepa književnost, definitivno treba ostaviti za vrijeme kad jednog dana budem na godišnjem negdje u miru i tišini na jadranskom svjetioniku. A dotad, hel-lou, stripovi, fantasy i steampunk!
Međutim, ono što jesam pročitala, na usrdni nagovor svoje frendice koja obožava Marguerite, jest knjiga intervjua u kojoj ista s autorom razgovara o svim aspektima svog života, lika i djela. Marguerite, ne moja frendica.
Što reći, žena me jednostavno fascinirala.

Image and video hosting by TinyPic

Prva je žena koja je ikada primljena u Francusku akademiju, gdje se i inače upada teško, budući da je moguće tek kad netko od postojećih akademika umre.
Ali to nije glavni razlog moje fascinacije. Najviše od svega me se možda dojmilo koliko je iskrena, autentična i inteligentna u svojim razmišljanjima. Koliko? Toliko da se odmah vidi da nije institucionalno obrazovana. Marge je, naime, iz bogate aristokratske obitelji i obrazovanje je stjecala kroz privatnu poduku i gomilu putovanja. Naravno, pritom je pomoglo to što joj se tata nije samo valjao u parama, nego je i sam bio vrlo obrazovan, inteligentan i senzibilan čovjek.
Da, ja sam trenutno prilično nabrijana protiv mašinerije javnog školstva, pri čemu je naglasak na riječi mašinerija. To nema nikakve veze s time što čitam steampunk u zadnje vrijeme. Možda ima malo više veze s time što sam svojedobno pročitala Liesmannovu 'Teoriju neobrazovanosti'. A još više ima veze sa činjenicom koju i sama znam, a nedavno me na nju podsjetila i vrtićka teta od N.: ona glasi da ukoliko roditelji ne ulože dugotrajne prometejske napore (a i to nije neka garancija!), škola najčešće učinkovito potaraca sve lijepo i izvorno što se dotad u djetetu razvilo. Šifra: zašto si nacrtao žuto nebo, pa nebo nije žuto??!!
(O alternativnim vrtićima i školama drugi put. Uglavnom, pogađate, ni njih ne volim u potpunosti.)
Ali vratimo se na Meg.
Osim što je bila inteligentna i cool (bila, jer je umrla 1987., nakon što je nekoliko desetljeća živjela u Americi, u kućici u šumi na nekom otočiću u državi Maine), bila je k tome – oh, strašno je i izgovoriti – gnjusna, prljava lezbača budistkinja.

Uglavnom:
Cool književnici koji su bili pederčine ili lezbače ili, još gore, biseksualni: Oscar Wilde, Marguerite Yourcenar, Paul Verlaine i Arthur Rimbaud (tako moram opet pogledat 'Total eclipse'), Federico Garcia Lorca (meni prvi glas, našla na wikipediji, majke mi), Tennessee Williams, Chuck Palahniuk
Cool književnici koji su živjeli u osami, u kućicama usred šume, a Crvenkapica im je donosila vina i kolača: Marguerite Yourcenar, Henry David Thoreau, J. D. Salinger; a i zar nije da se Franzen kad piše zatvara u vikendicu bez interneta, pa bulji u ptice i slično?
E, da (digresija): Colin Firth nije književnik, ali u 'Love actually' glumi književnika koji se kad piše zatvara u kućicu usred šume u Portugalu, što je jako lijepo. E, a nije ni peder, ali u 'Samcu' glumi pedera i to je apsolutno prekrasan film s prekrasnim detaljima tako da se odmah vidi da ga je snimio peder. Kraj digresije. Oprostite. Jednostavno sam osjetila nesavladivu potrebu da spomenem Colina Firtha.
Cool književnici koji su se zanimali za budizam: J. D. Salinger, Marguerite Yourcenar, Leonard Cohen, Allen Ginsberg, Jack Kerouac

Pa vi vidite.
A dotad, evo jedne random kompilacije Margueritinih izjava.
Za poboljšanje orijentacijskih sposobnosti.

Osim toga, ne osjećam da pripadam nekoj životnoj dobi. S vremena na vrijeme ustanovim da više nemam onu snagu koju sam imala prije dvadeset godina, no to mi se jednako moglo dogoditi kad mi je bilo četrdeset: mogla sam dobiti išijas ili srčanu insuficijenciju, u toj dobi kao i danas. Što se tiče ostalog, godine ne postoje. A ako baš mora biti neka dob, onda je to prvenstveno djetinjstvo, vječnost i djetinjstvo.

Pa o ljubavi:
Ako pod ljubavlju razumijevamo obožavanje nekoga bića, uvjerenje da je dvoje stvoreno jedno za drugo, da odgovaraju jedno drugome po, na neki način, jedinstvenim značajkama, tada je u pitanju takvo čudo da će svatko imalo promišljeniji morati priznati: 'Ne, daleko od toga da imam takve izvanredne kvalitete, a vjerojatno ih nema ni onaj drugi; upoznajmo ga; volimo ono što uistinu jest.'

Pa o muškarcima i ženama:
Uostalom, žene koje kažu „muškarci“ i muškarci koji kažu „žene“, onako općenito, da bi se na njih žalili, bilo u jednoj bilo u drugoj skupini, neizmjerno su mi dosadni, poput svih onih što sriču konvencionalne fraze. Postoje specifično „ženske“ vrline, koje feministice hine da preziru, što doduše ne znači da su one ikada bile povlastica svih žena: blagost, dobrota, nježnost, tankoćutnost, vrline tako važne da bi muškarac koji ih ne posjeduje u barem maloj količini bio zvijer, a ne muškarac. Postoje i takozvane „muške“ vrline, što nikako ne znači da su svojstvene svim muškarcima: hrabrost, ustrajnost, tjelesna snaga, vladanje sobom, a žena koja ih u sebi ne nosi u barem maloj mjeri, obična je krpa, da ne kažemo dronjak. Voljela bih da te komplementarne vrline jednako služe na dobrobit sviju. Ali ukinuti razlike koje postoje među spolovima, ma kako te društvene i psihološke razlike znaju biti promjenjive i nestalne, čini mi se žaljenja vrijednim, kao i sve što u naše vrijeme ljudski rod tjera u sumornu jednoličnost. (…) Ravnopravnost ne znači sličnost.

Što bih, uostalom, postigla time da sam muškarac, osim povlastice da iz veće blizine sudjelujem u nekoliko ratova?

Pa o društvu:
U biti sam uvjerena da nema poretka koji ne bi mogao biti savršen, kad bi čovjek koji ga primjenjuje bio savršen i savršeni ljudi koji ga prihvaćaju. Idealni komunist bio bi božanstven. Ali, bio bi jednako božanstven i prosvijetljeni monarh kojega priželjkuje Voltaire. Samo, gdje su? Monarhija s uzvišenim kraljem, koji bi bio u stanju okružiti se uzvišenim savjetnicima, savršeno! Pokažite mi ih. Eto u čemu se varaju monarhisti, ako ih još ima. Ne uviđaju da bi njihov kralj odmah pozvao nekog g. Giscarda d'Estainga ili g. Miterranda na čelo svoje vlade, kao i da bi u poštanskom uredu radio onaj isti namještenik, ili njemu istovjetan.

Svijet popravljaju reforme, a ne revolucije.

Pa o školstvu, obrazovanju i tome svemu:
Većina inteligentnih i sjajnih bića u osamnaestoj ili dvadesetoj godini zavaravaju nas glede toga što će jednoga dana postati. Njihova zapremina zanosa bila je kratka, ili ih je život surovo sredio.

Ti su Amerikanci griješili u tome što su, usprkos očitoj slobodi, naginjali svojevrsnom ustrojavanju. Ako su htjeli učiti kuhanje, ili umijeće slaganja buketa, ili pak povijest talijanske renesanse, odmah bi se otišli upisati na neki tečaj. Uzalud sam im govorila: „Složite sami buket cvijeća, vidjet ćete što vam se sviđa, što vas uzbuđuje; kuhajte s povjerenjem u vlastiti ukus; kupite knjigu ili otiđite u knjižnicu i pročitajte nekoliko djela o talijanskoj renesansi, pa ako su vam dosadna ili vas zamaraju, potražite u katalogu ima li koja druga knjiga koja će vam se više svidjeti i bolje vas poučiti, sve dok ne počnete shvaćati što je to kuhanje ili talijanska renesansa.“ Ali tu se ništa ne može učiniti. Poznajem šezdesetogodišnje gospođe koje su već dvadeset godina na četvrtoj godini francuskog. Oduševljene su time što su još u školi.

Image and video hosting by TinyPic

Djeca naravno u školi nauče određene stvari, ali za njih su slabo prijemčiva zbog posvemašnje odsutnosti psihološke pripreme. Američko dijete, koje autobus dovozi u školu, smušeno televizijom, gubi dodir sa stvarima. Golem je raskorak između velikih udžbenika koje donosi iz škole i njegove sposobnosti da ih tumači. (…) Koliko sam vidjela mladih, a i odraslih, kako se uzbuđuju oko rata u Koreji ili Vijetnamu, a ne bi bili u stanju te zemlje smjestiti na zemljovidu, čak ni približno! Mlada žena od dvadeset i sedam godina koja za mene radi, živahna i inteligentna, misli da je Gvatemala u južnim morima, a da je Beč glavni grad Švicarske. Reći ćete: „Pa što onda, zar je to važno?“ Nema sumnje, ali kad pomislimo da će te osobe birati ljude koji će donositi odluke s ozbiljnim posljedicama po zemlju, čovjek se uplaši.

Pa općenito, onako, o životu, svemiru i ostalome:
Gdje god umiremo, umiremo na planetu.

Hoću reći da mi se čini – premda neka iskustva mogu voditi dosta daleko (ali kamo točno ona vode?) – prilično uzaludnim komunicirati u smrti, kad već tako loše komuniciramo u životu.

Na primjer, u budizmu postoji priča o asketu koji se došao hvaliti Buddhi da hoda po vodi. Buddha mu kaže: „Koliko ti je vremena trebalo da postigneš to umijeće?“ „Radio sam na tome deset godina.“ „Šteta“, kaže Buddha. „Za nekoliko novčića mogao si otići skelom…“

Svaka simpatija i svako razumijevanje pruženo bićima, prošlima i sadašnjima, onima koje je stvorio naš duh, kao i onima koji prate i presijecaju naš životni put, umnažaju naše mogućnosti dodira sa zbiljom.

Svaki je život obilježen odlascima i smrću, a posljedica svake smrti i svakog odlaska velika je patnja koju je bolje podnijeti nego ne upoznati prisutnost tih osoba dok one postoje. Međutim, svaki put naš se svijet sam od sebe obnavlja, a znamo da ni on neće potrajati vječno.

Pa makar to bilo i nemoguće, treba nastojati. U Bhagavad-Giti postoji odlomak gdje Krišna kaže Arjuni: „Bori se kao da borba nečemu služi; radi kao da rad nečemu služi.“ A poznata vam je, nama bliža, geslo Guillaumea d'Orangea: „Nije potrebno nadati se da bi se poduzimalo.“

Raskoš je šetati livadom u proljeće; raskoš je biti sretan, kad toliki ljudi pate; raskoš je osjećati se dobro među tolikim bolesnicima.

Mudrost se sastoji u uklanjanju sporednoga, ili bolje rečeno, u tome da se njime najprije nahranimo, izbjegavajući pritom, kao i u hrani, patvoreno i pljesnivo, a zatim, da uklonimo suvišan talog. Mudrost se također sastoji u tome da se izmijeni kut gledanja: svako novo prijateljstvo donosi svoj vlastiti kut gledanja, kao i svaki događaj, svako putovanje. Neke duhovne discipline savjetuju slušanje tišine – tišinâ, jer ih ima na desetke. Druge pak savjetuju da se gleda noć. Jedna takva istočnjačka duhovna disciplina preporučuje da se sagnemo i između nogu promatramo krajolik. Vidjeli biste ga pod drugim kutom.

Tako, glede prijatelja, živih i mrtvih, često sama sebi ponavljam onu divnu rečenicu, za koju su mi rekli da je Saint-Martinova, „nepoznatog filozofa“ iz 18. stoljeća, kojeg u toj mjeri ne poznajem da od njega nisam nikada pročitala ni redak, i nisam nikada provjerila navod: „Postoje bića kroz koja me je Bog volio.“ Sve dolazi iz daljega i ide dalje od nas. Drugim riječima, sve nas nadilazi, i čovjek se osjeti poniznim i zadivljenim što je kroz njega to tako prošlo i nadišlo ga.

17.06.2011. u 11:03 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.06.2011.

STUDIJA O UTJECAJU PAPE NA PROMET U GRADU ZAGREBU

Ja nisam katolik.
Kao takva, o papi nemam nikakav poseban stav.
Čak se ni ne bunim previše što njegovi posjeti puno koštaju porezne obveznike banana-država. Prvo, ima i gorih stvari za hrvatske porezne platiše od pape. Recimo, isti su nerijetko znali financirati i nečije sasvim privatne kolekcije slika, vile i Maybache. A drugo, cijena u krajnju ruku nije papina krivnja. Mislim, svaki celeb ima svoje uvjete, a na organizatorima je da uzmu il' ostave. Barem nije, pretpostavljam, imao prohtjeve tipa 439.54 boce Eviana složene na podu apartmana u oblik Hello Kitty ili tako nešto.
Uglavnom, pripišite to kroničnom majčinskom umoru, stresu oko pripremanja prvog stručnog predavanja u životu, ili pak recentnim pokušajima da prema svijetu razvijem budističko ravnodušje, ali papin posjet me in general ostavio prilično indiferentnom i apsolutno nisam imala nikakve volje ni vremena za prežvakavanje novinskih prčvarija o tome je li štitio pedofile i je li bio nacist i je li mu na misu došlo 2.000 autobusa ili pak samo 1899. Jedino sam se malo nanervirala oko poziva na zabranu pobačaja, ali sam se po uzoru na Hebranga brzo zbrojila i nisam se dala isprovocirat.

Međutim, tako indiferentnoj dogodilo mi se da sam prošlog vikenda, eto, naletjela upravo na papu osobno čak dvaput unutar dva sata.
(Jel to u Bibliji zapisano da uvijek milost zapadne nedostojne?
Znate onu prispodobu s izgubljenom ovcom kojoj se pastir najviše raduje?)

U kišno poslijepodne prošle subote uputila sam se u grad na Animafest.
Znala sam dobro u što se upuštam, jer su naslovi na portalima već dva dana vrištali: U grad će se moći samo pješice! Tretirajte stanje u Zagrebu kao ratno! Prometni kolaps! Zagreb pod opsadom! Turci pod Bečom! Sudnji dan!
Odahnula sam vidjevši da tramvaji ipak najnormalnije voze, jedino ne idu preko Trga, te sam se ukrcala na sedamnaesticu, iskrcala u Vodnikovoj i nastavila do kina 'Europa' pješice.
Kadli, kod Kazališta, Zeleni val zatvoren i ne može se preko ceste.
Posvuda izviru murjaci, ljudi u crnom, u odijelima i s tiny slušaličicama u ušima, ispod cool vanjštine jamačno bijesni ko psi što sunca niotkuda pa ne mogu još nabiti i crne cvike da im imidž bude potpun.
Hodam ja uz cestu do drugog raskršća, ali ne može se ni tamo. Koliko vidim, ni na sljedećem raskršću, ni na onom iza, i tako valjda do Dubrave.
Nešto ljudi se pošlihtalo uz barikade, neki mašu vatikanskim zastavicama, ali većina izgleda naprosto nadrkano. Kao da su se, primjerice, baš uputili nekamo nekim poslom, a onda im ispred nosa zatvorilo cestu.
A ja naravno kasnim na početak filma, škdffjdsljbj.
Oprostite, molim vas, obratim se umiljato i naivno najbližem organu reda i ćudoređa, kako bih mogla doći do centra?
Nikako, slegne organ brutalno ramenima. Pričekajte malo, strpite se da prođe povorka.
A hoće li skoro?
Hoće, evo, sad će, kroz nekih desetak minuta, petnaest.
Kakvih petnaest! (Dođe meni da mu kažem). Za petnaest minuta meni će film već odavno početi!
Ali kako mi se učinilo da ga se taj argument ne bi osobito dojmio, nisam rekla ništa.
Pomirena sa sudbinom, stanem i ja na barikade. Čekat papu.
Razmišljam da li da mu kličem nešto dok bude prolazio. Dvoumim se između 'Papa don't preach' (otrcano) i 'Papa won't leave you Henry' (apsolutno besmisleno).
Prođe jedan policijski auto.
Prođe još jedan.
Prođe jedan crni sa zatamnjenim staklima.
Ma nije pet minuta proteklo, prođu dva policajca na motorima.
Prođe jedno dobrih pet šest blindiranih crnih vozila prepunih ljudi u crnom.
Impresioniralo me, moram priznat. Izgleda da je ful zajebano bit Sveti otac te da ni pastoralna djelatnost nije što je nekad bila.
Prođe još par auta, pa prođe konačno i Ratzi.
Uživo, mogu posvjedočiti, uopće ne izgleda kao Imperator iz Star Warsa, kao što insinuiraju na internetu neke grešne duše koje će završiti u ognju paklenom. Više mi izgleda nekako u onom papamobilu, božemiprosti, ko neka rijetka zaštićena vrsta u terariju.
I izgleda nekako sitno.
Primijetila sam da je to općenito problem s javnim osobama. Previše krupnih planova po televiziji, to je to. Previše naslovnica gdje su oko njih sve neke male sličice u okvirima. Veliki su u medijskom prostoru, pa čovjek nekako počne očekivati da će i uživo bit Godzillinih dimenzija. Svi poznati ljudi koje sam vidjela uživo su mi se činili sitniji, s izuzetkom Gorana Ivaniševića i njegove žene, koji redovito zaklone sunce kad prolaze Frankopanskom.
Netom papež prođe do HNK, otvoriše cestu i ja pohitah prema kinu. Zakasnila sam tek nekih par minuta, uglavnom, uspjela sam bez većih neugodnosti uživati u preslatkom filmiću o disleksičnom dječaku koji mora spasiti oživjele likove bajki tako što će pročitati određenu čaroliju, i onda se svašta događa i on na kraju naravno u tome uspije...
Po završetku filma izađem iz kina i otputim se nešto pojesti dok čekam frendicu da pogledamo sljedeći film (Švankmajerov 'Život: teorija i praksa' – prilično sranje, ako nekoga slučajno zanima). Prolazim tako preko Cvjetnog, a nad glavom mi tutnji helikopter.
Skužim da je Ilica zatvorena poprijeko.
Skužim da ljudi po bircevima bulje u neki izravni prijenos.
Skužim s Trga klicanje, vrištanje, fućkanje i skandiranje, mislim si, nije valjda opet papa, pa ne bi valjda njemu tako, ko da je došla Lady Gaga.
Probijem se do početka Trga, a kad ono, zaista, papa.
(Sljedeći put častite, trebala sam mu doviknuti.)
Umjesto toga, slegnula sam ramenima i umjesto u PanPek na Trgu uputila se niz Ilicu.
Hodam tako, pa izvadim mobitel da vidim koliko je sati, kad mi se obrati jedan od policajaca, raspoređenih duž iličkih barikada svaka dva metra:
-Jeste snimili papu?
-Molim? - zblenem se ja, već zauzimajući obrambeni stav. Štajaznam, možda se Svetog oca ne smije fotografirati, možda to smiju samo službeni vatikanski fotografi or something?!
-Jeste možda snimili papu? - ponovi on s nadom.
-Ne...
-A niste... - kaže on razočarano i prestane mi obraćati pažnju.

I eto vidite vi sad kakva je kučka taj život.
Neki bi baš htjeli vidjeti papu, a ne mogu.
Nekima je posve svejedno, pa ga vide dvaput u sat i pol.
Sigurno na svijetu postoji neki gorljivi katolik koji nikada nije vidio papu, ali mu se zato dogodilo da više puta u životu prođe pokraj, recimo, Johnnyja Deppa ko pokaj turskog groblja.
Zar ne bi bilo dobro da je moguće zamijeniti se s njim za iskustvo?
Evo, sigurno out there ima omanja gomila bakica koje bi radije vidjele papu nego Kate i Pippu Middleton zajedno.
Ja bih im drage volje prepustila iskustvo. Sasvim badava.
I onom murjaku s barikada isto.
Njega bih samo zamolila, ako ikada u budućnosti nedajbože zatekne moje dijete da mrtvo pijano radi okolo budalu od sebe nakon noći u klubu, da ju ne vodi u stanicu i ne otvara dosje zbog četvrtine jointa ili tako nešto.
Nego da me samo diskretno upozori da dođem po nju i odvedem je doma.

09.06.2011. u 22:42 • 3 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2012  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Ako je lijep dan i ako se dovoljno naspavala, autorica bloga možda će napisati nešto zaista lijepo. Ponekad će i o sebi napisati nešto stvarno iskreno. Ponekad.
A ako nije lijep dan, ako se osjeća isfrustrirano i kao da joj vrijeme curi niz prste... pa, znat ćete.

Crvene ruže primaju se na:
sagittaria2@gmail.com

hit counter

Linkovi

Rumbling boys of pleasure:

Klub Labirint
Storyatures

Ladies of easy leisure:

RozaKoza

U FRIZERAJU ČITAMO (I SUPER NAM JE):

Joseph Heller: Kvaka 22
Susanna Clarke: Jonathan Strange & Mr Norrell
Daniel Kehlmann: Mjerenje svijeta
David Lodge: Razmjena
Zadie Smith: O ljepoti

I stripove:

Manu Larcenet: Svagdašnja borba
Marjane Satrapi: Persepolis
Joan Sfar: Chat du rabbin
Danijel Žeželj: Sophia
Bill Watterson: Calvin & Hobbes

U FRIZERAJU VOLIMO:

Hayao Miyazaki, Red Dwarf, aromamasaža, Bailey's, Mljet, Beirut (bend, u gradu nismo bili), Island, Barcelona, čajevi, Pariz, Berlin, duuuugo spavanje, duuuugo tuširanje, mačke, Audrey Hepburn, Monty Python, sunce, aerodromi, dagnje na buzaru, Tolkien

U FRIZERAJU TEŠKO, TEŠKO PODNOSIMO:

paradajz, kukci, telefoniranje nepoznatim ljudima, maglu više od tri dana zaredom, hipsterske naočale