Frizeraj na kraju svemira

četvrtak, 01.03.2012.

IF I WAS NOT A BARRISTER, SOMETHING ELSE I'D LIKE TO BE...

… pjevao je John Cleese i skakutao s perikom i u odvjetničkoj halji pred zaprepaštenim sudom, koji mu se onda pridružio u refrenu.
(Btw, ne mogu se točno sjetiti, je li to onaj isti skeč u kojem se pojavljuje Cardinal Richelieu Impersonator?
Inspector: So-called Cardinal, I put it to you that you died in December 1642.
Cardinal: That is correct.
Inspector: Ah ha! He fell for my little trap.
Cardinal: Curse you Inspector Dim. You are too clever for us naughty people.)
Elem, da ja nisam ovo što jesam… bila bih jamačno, hmmm… pa, eto, nešto drugo.
Što?

Kao sasvim mala klinka, mislila sam da na svijetu postoje dva glavna zanimanja: frizerka ili doktorica. Zašto baš te dvije opcije, ubijte me, ne znam. Valjda sam s njima imala najintenzivnije kontakte.
Nešto kasnije, izbor mi se proširio na princezu, te na američku naftnu tajkunušu (da, da… Dinastija i Dallas).
Onda sam se u nižim razredima osnovne škole zaljubila u Gorana Ivaniševića pa sam odlučila postati tenisačica. (Kako me još nije bila pustila fascinacija aristokracijom, špica-trenutak u životu tenisačica bio mi je onaj kada na se Wimbledonu naklone pred kraljevskom ložom.) Nije me ometalo to što reket u životu nisam u ruci držala, naravno.
U srednjoj školi htjela sam postati svjetski poznata glazbena novinarka i djevojka Johnnyja Deppa koja će u tri ujutro, polugola i drogirana, bježati iz hotela dok on razbija hotelsku sobu. Jednako romantična i uzvišena alternativa bila je udati se za rock zvijezdu koja će si prosvirati glavu sačmaricom, pa polugola i drogirana davati intervjue glasom hrapavim od milijuna cigareta, gušeći se u suzama.
Moj pubertet bio je razdoblje kojeg se i dan danas prisjećam s laganom jezom.
Nakon neuspješnog studija arhitekture, uslijedio je uspješan na Filozofskom, a radna biografija koja prethodi čuvenom ugovoru na neodređeno nije mi nimalo romantična i uglavnom uključuje kojekakve nakladničke rabote: prevođenja, korekture i slično. Uključuje doduše i:
-jednu neugodnu epizodu prodavanja antikviteta
-jednu grotesknu epizodu u kojoj me vlasnik sljastičarnice ljubazno, ali odlučno otkantao za posao jer sam usred ljeta došla na razgovor obučena kao trash verzija Lisbeth Salander. Da, u martama, crnoj mrežastoj majici, s crnim lakom na noktima i golemim crnim plastičnim križem oko vrata. Ne pitajte. Ne pitajte ništa.
-vođenje posjetitelja po Picassovoj izložbi, gdje sam uspjela ostati pribrana i profesionalna kad mi je jedna žena prišla i upitala: Molim vas, je li ovo prodajna izložba?

U nekom pak alternativnom, paralelnom svemiru,
ja sam vjerojatno nešto od ovoga:

1. oceanograf
Super je biti oceanograf (da budem preciznija, marine biologist), jer oni plivaju s delfinima i rone po svjetskim oceanima kao Jacques Cousteau i susreću se sa čudnovatim vrstama kao u filmu „Abyss“. Molim? Što kažete? Ne rade baš točno to? Mah, gluposti, pa nego što?
Ne, sad ozbiljno, zar vas ne fascinira činjenica da pod morem žive stotine stvorenja koja još nisu viđena ni opisana, koja imaju životne vjekove od par stotina godina i nekakve čudnovate cikluse regeneracije, koja mogu živjeti bez ikakvog sunčevog svjetla i općenito izgledaju kao iz nekog SF-a?
Zamišljate li što je sve ispod vas dok plivate?
Meni je to vrlo zabavno, jedino me spopada silna anksioznost ako zamišljam podvodne cijevi. Ne samo one kanalizacijske, već bilo kakve vrste kablova koji prolaze po morskom dnu, bude u meni totalnu tjeskobu. Srećom, oceanografi ne proučavaju podvodne kablove.

2. zastupnik prodaje skandinavskog namještaja
Da mi je Bog udijelio bar mrvu poduzetničko-trgovačkog duha, najvjerojatnije bih ga iskoristila na ovaj način. Imam fetiš na skandinavski dizajn, koji je na ovim prostorima totalno nepoznat i podcijenjen (Ikeu ne računam) na uštrb onih šminkerčića Talijana. Danski i švecki interijeri bacaju me u katarzu. Spoj minimalističke suzdržanosti i topline drveta suze mi na oči tjera. Zastupništvo bi mi pomoglo da se konačno u velikim količinama dočepam svega onoga što volim, Alvara Aalta, Design House Stockholm, Vippa, wishbone stolica… i svega, manje-više - jedino što istinski ne razumijem u tom skandinavskom dizajnu su jelenji rogovi u svakom jebenom dnevnom boravku, ako već nisu u spavaćoj.



Jednom sam u napadaju snobizma stavila fotke svog stana na forum o interijerima i kad sam dobila čak dva komentara da stan izgleda švedski (a nema ni rogova, ej!), osjetila sam iznenadnu navalu ljubavi prema svim živim bićima. Općenito, imam fetiš na Skandinaviju. Znam da je vrijeme tamo odurno i da tamo živi hrpa poremećenih nacističkih ubojica. Ali živi i Susanne Bier, na primjer. Čiji filmovi ne samo da su djela apsolutnog genija, nego imaju i tako dobre interijere da čovjeku (dobro, luđaku poput mene) odvuku pažnju s ljudske drame koja se u njima zbiva. Tako je to u skandinavskim filmovima. Čak i ona brvnara u 'Muškarcima koji mrze žene' ne izgleda loše. I Lisbeth Salander pije iz Ikeine čaše, jeste li znali?

3. prateći vokal Leonarda Cohena
Priroda me nažalost nije obdarila anđeoskim glasom. Nije me obdarila, zapravo, nikakvim glasom. Brutalno falšam dok djetetu za laku noć pjevam 'Zeko i potočić' ('Spavaj mi djetešce ti' je way, waaaaay iznad mojih mogućnosti), nadajući se da to neće zauvijek upropastiti njezin sluh koji, jadna, možda ipak ima, premda je to genetski gotovo nemoguće.
Da nije tako, sigurno bih pjevala kao back vokal na Leonardovim koncertima obučena od glave do pete u nešto crno, s malo bijeloga. Išla bih s njim na turneje i izbliza promatrala kakav je Glas Božji u svakodnevnom privatnom životu. Da li lebdi iznad kreveta obasjan svjetlošću. Da li u avionu spava ili gleda kroz prozor. Da li stvarno živi u odijelu. Je li nadrkan prije jutarnje kave.

4. glumica u sapunici
Naravno, svakako bih glumila dežurnu kučku, budući da one puno više histeriziraju i nose puno ekstravagantniju odjeću.


Nu mladog Johnnyja, nu... jel se netko sjeća njegove uloge u 'What's eating Gilbert Grape' gdje još ima totalno krive zube?

5. urednica pametnog teen časopisa
Pod pametnim teen časopisom podrazumijevam Sassy ili ono što sada radi mala Tavi Gevinson. Bez obzira što me dragi uvjeravao da sa svojim psihološkim profilom ne bih mogla biti urednica ničega niti pet minuta (spomenuh već slabe živce, jel), ja se sveudilj zamišljam kako za potpuno zatrpanim radnim stolom gutam jednu šalicu crnog čaja za drugom, pratim hrpetine cool sajtova, dopisujem se s hrpetinom kreativnih cool ljudi te gomilu nevinih djevojčica odvlačim od Justina Biebera (Lane del Rey, nedajbože) da bih ih navukla na 70's, 90's, pop feminizam i bizarne stripove. Rokovi? Kakvi rokovi?

utorak, 06.09.2011.

KINOTEKA UTORKOM: MR NOBODY (2009.)

Jednog lijepog dana, razgovaraju redatelj i producent:
-Ej, znaš šta, mislio sam napravit jedan onako, pravi cool zeitgeist film.
-O čemu?
-O ničemu.
-Kako o ničemu, jadan ne bio? Vi europski režiseri samo i znate radit filmove o ničemu i nikome! Evo, glavni lik ti se može zvat Nobody!
-E čovječe fakat… e pa super ti je to ideja, čovječe! I za naslov... Mr Nobody, tako će se film zvat!
-Pa kako ne kontaš da te zajebavam? Al' dobro, ajde… reci mi nešto još šta si mislio unutra stavit.
-Pa ono, mislio sam natrpat sve što je zeitgeist i cool.
- ---
-Pa onako, postmoderno, spotovski snimit, svašta da ima, da se spominju, ono, teorija kaosa, teorija superstruna, teorija mreža, teorija velikog praska, nekako da bude o svemu tome, a opet o ničemu.
-Jel će bit možda i koja teorija zavjere?
-Ma ne, to bi više bilo onako psihološki…
-Ma zajebavam te opet, ajde, samo ti pričaj.
-Šta sam mislio još unutra natandrčit… aha, butterfly effect, pa distopija u budućnosti, pa onda Schroedingerova mačka…
-Ajme meni, opet ta mačka, da vas jebla mačka! U zadnjih par godina tri sam filma i serije pogledo gdje ima neke veze ta Schroedingerova mačka, pa koji vam je svima vrag?
-Dobro, dobro, neće bit mačka… Mislim, nećemo je spomenut, ali će cijeli film zapravo bit o tome, znaš, ono, da različite mogućnosti zapravo sve postoje istovremeno dok…
-Daj ti meni konkretno reci šta će se unutra dešavat, jebali te miševi i mačke naglavačke.
-Pa taj glavni lik, evo, zvat će se Mr Nobody… baš si to dobro smislio čovječe, svaka ti čast… Nemo Nobody! Kužiš, Nemo – Nitko, kužiš čovječe, frajer se zove Nitko Nitko, hahahaha…
-Dobro shvatio sam, nisam glup. I onda?
-E, onda se Nitko Nitko kao starac u flashevima prisjeća svog života.
-Uuuu jebate, originalne ideje!
-Ali čekaj, čekaj, bokte, nisam ni počeo… On se, dakle, prisjeća svog života, ali pazi, ne samo onoga što je bilo, nego svega što je moglo biti, razumiješ? On se u isto vrijeme sjeća svih mogućnosti koje su mu bile otvorene, zapravo uopće više lik ne pravi razlike među njima, ono, u jednoj varijanti život mu je krenuo ovako jer je nakon razvoda ostao s mamom, a u drugoj mu je krenuo onako jer je ostao s tatom, pa mu daljnji tijek života ovisi o tome jel kao tinejdžer odkanto ovu trebu koja ga je pozvala na plažu ili nije… pa se sve to narativno, ono, isprepliće… i onda sam mislio (ponosno) da lajtmotiv u filmu, vizualni, budu, onako, željezničke pruge koje se račvaju, šta misliš o tome, ha?
-Ja o svemu tome ne mislim ništa dobro. Ja mislim da se takvih filmova snimilo već na lopate. Šta bi bilo kad bi bilo! Ima onaj s onom malom štrkljastom plavom…
-Gwyneth Paltrow.
-… e, gdje se prikazuju neki njeni alternativni životi, koji se razlikuju ovisno o tome jel uhvatila metro. Pa ima onaj neki od onog Poljaka… onda u onom 'Mementu' i 'Nesanici' isto imaju tipovi neke uvrnute flashbackove, ma ima toga, čovječe, kol'ko hoćeš, šta si me sad došo davit s tim?
-Da, ali ovaj je za današnje klince, kužiš, šta možda nisu pogledali ove filmove o kojima ti pričaš, a ovaj je još malo kvazi-intelektualniji, puno se tih teorija spominje, ono, metafizika... Njima će to bit ludilo, ej!
-A tko bi glumio u tome, ako se smije znati?
-Paaa… mislio sam… mislio sam Jareda Leta uzet.
-Divno! Odlično! Pa taj ne zna odglumit drvo u školskoj predstavi, jadan ne bio!
-Pa ne zna, znam da ne zna… ali je lep ko greh, a ja sam mislio film skroz vizualno stilizirat, da bude, znaš ono… ful raskošan i te pizdarije. Pa mi se uklapa… a i za cure, znaš… i gej dečke… ono, privuć će to publiku.
-Ful raskošan, kažeš? Dobro koliko ti misliš para da će ti trebat za tu raskoš?
-Paaaa… al' nemoj se ljutit, ono ej.
-Koliko?
-(ne trepnuvši) Trissedam milja.
-Trissedam milijuna eura? Jel ti to mene sinko zajebavaš? Jesi ti, sine moj, normalan? Trideset sedam milijuna… za film o nekakvom didi koji je otišo na kvasinu... i o njegovoj jebenoj mački?
-Ajde nemoj se radit većom seljačinom nego što jesi, znaš kao i ja da bi to moglo imat jako dobru prođu. Totalno je zeitgeist, čovječe, zar ne vidiš! Totalno je ono, kužiš! What the **** do we know, kužiš? Paralelne stvarnosti, ono, prostor, vrijeme, kurac, palac, to je ljudima prva liga!
-Pa jel ima taj film neku poantu? Znaš ono, da idu ljudi u kino doživjet neku katarzu, prosvjetljenje, da žene plaču i to?
-Ma nema, čovječe, kakva poanta, jesam ti reko da je to jedan skroz postmoderni film. Nikakvog smisla pod bogom milim nema. Al' ono, ima Jareda Leta. I lijep je jako za vidit, vjeruj mi, fotografija će bit, ono, za prste polizat. Ima i, tako, jednu lijepu ljubavnu pričicu. Zapravo, više lijepih ljubavnih pričica koje koegzistiraju u …Mislim, ako hoćeš da žene plaču i to…
-Ma plakat ću ja, sinko moj, krokodilskim ću suzama plakat.
-I muzika će bit dobra u filmu…
-Dam se kladit da će bit, za trissedam milja Šopena ću dovest da napravi soundtrack.
-I ima tri ženska lika, kužiš, tri potencijalne žene je on kao imao, tu možemo ubacit isto neku zgođušnu trebu… a i ja sam, čovječe, valjda neka garancija, mislim napravio sam ono, nešto, tu u Europi, u Belgiji…
-O jebla te sva belgijska čokolada, daj, miči mi se s očiju… zvat će te sutra moja tajnica. Ajde, gubi se da te ne gledam. (za sebe) Dobro, bar ćemo na festivalima valjda nešto ubrat. Možda.

četvrtak, 25.08.2011.

AJDE! ODMARAJ SE! BRŽE!!!

'Daj me nemoj za****vat!' bila je moja jedina misao kada sam, ima tome ohoho, u nekakvom časopisu pročitala kako je odlazak na godišnji odmor za ljude zapravo jedan veliki stres. 'Dokle seže ta ljudska razmaženost!?' pitala sam se revoltirano. Bila sam negdje na početku faksa tako da mi je, možete si misliti, život bio neopisivo težak.

U međuvremenu, naravno, došla je maca na vratanca. Postala sam uobičajeni radnik, potrošač i roditelj u smrtnom klinču sa stresom i naporom banalne svakodnevnice (ovo nije ironija, čitajte Brucknera!), te se na vlastitom primjeru uvjerila:
Odlazak na godišnji odmor vrlo je stresna stvar.

Ovako su otprilike izgledala moja četiri tjedna (da, imam sveukupno šest! Da, radim u javnom sektoru, sue me!):

Uvod iliti Tjedan prije godišnjeg.
Ne da mi se više ništa.
Shvaćam da je u moru besmislenih poslova moj jedan od najbesmislenijih.
Shvaćam da naša civilizacija hrli u neizbježnu propast i da tu jednostavno nema pomoći.
Budući da smo baš usred projekta farbanja svih vrata u stanu, razmišljam o tome da dam otkaz i zauvijek se posvetim manualnim poslovima. To razmišljam dok onim užasno cool aparatom nalik na fen palim i skidam boju s vrata kupaonice i baš mi je super. Onda dolazi faza šmirglanja. Mrzim šmirglanje. Odustajem od ideje o otkazu.

Tjedan prvi.
Spopadaju me illusions of grandeur. Utvaram si da sam zapravo superžena i supermajka, samo sam vrlo uspješno under cover tijekom radnih mjeseci. Pišem suludu listu stvari koje ću kao autentična ŽMK (Žena, Majka, Kraljica) konačno napraviti ovaj tjedan. Lista uključuje i neke od sljedećih stvari: ispeći kruh s pestom (dobro, u pekaču). Očistiti cijeli frižider. Reorganizirati cijeli ormar i sve ladice. Svako jutro otići na plac po friške namirnice za ručak. Ma kakav plac, odvesti se na neko malo seosko imanje i tamo kupiti friške namirnice! Ma da kupiti! Vlastitim rukama pobrati pastrnjak i pomusti svježe mlijeko iz kravljeg vimena! Hell yeah!
Posustajem nakon 2.5 dana.



Jedan od razloga je i taj što se N. neplanirano počinje svakog jutra buditi u prosjeku u pola šest, valjda od vrućine.
(Bar mislim da je otprilike toliko sati, jer još duuuuugo nakon buđenja nisam u stanju ni shvatiti koliko sat pokazuje. Ali ako je ljeto, a vani se još nije ugasila rasvjeta…
… ne može biti dobro.)

Na rubu samoubojstva nalazim se na jutarnjoj kavi sa svojom dragom prijateljicom R. Budući da je ona trudna, uviđavno pokušavam ne kukati previše oko toga da imati dijete znači na godišnjem odmoru ustajati s pijetlovima. Ne ide mi, da ga rak rakuje. Kukam o tome barem četrespet minuta. R., inače pedagoginja i psihoterapeutkinja, objašnjava mi da previše očekujem od baka i dida i savjetuje da povremeno unajmimo babysittericu.
Oduševljena sam zakratko tom idejom, dok ne uvidim da otherwise perfect plan ima nekoliko manjih nedostataka:
1. ne želim ostaviti dijete na čuvanje nekome o kome ništa ne znam.
2. o svojim prijateljicama (i njihovim prijateljicama) znam previše da bih im ostavila dijete na čuvanje.
3. trenutno nemam para.

Tjedan drugi.
Putujemo u Split.
U Splitu me hvata nečuveni weltschmerz praćen sindromom Petra Pana. Živcira me Ulica kneza Višeslava (fakat je glupa ulica) i što Gripe nisu Skalice.
Krajem tjedna putujemo na Otok.

Tjedan treći.
Otok!
Nakon što mi se odmah kod prvog kupanja mijenja percepcija stvarnosti i stapam se s prirodom, počinje me nervirati to što N. ove godine neće u more. A toliko je najavljivala plivanje i kupanje, i leptirice smo kupili.
Hladno joj je!
Normalno da je hladno, jebote! Uvijek je hladno kad uđeš u more! Ali prestane za desetak sekundi!
Kako to objasniti dvoipolgodišnjem djetetu?
Nakon dva dana raznoraznih pokušaja, smicalica, igrica i samožrtvovanja u vidu odlazaka na jezivu pješčanu plažu (gdje svi pišaju i iz pijeska tu i tamo izmile neka bubolika stvorenja), odjednom mi se otvaraju oči i primjećujem da su plaže prepune djece koja neće u more. Da, prepune su roditelja čija djeca vrište i grčevito se drže za njih, dok im oni govore: ma ajde, ajde, evo vidi onu curicu kako ima leptirice, vidi kako pliva, na što djeca krajnje sumnjičavo pogledavaju curicu s leptiricama, a ona stoji u vodi do koljena i viče: neeeee, neeeećuuuu, hladno je… Dolazi mi do mozga da sve to uopće nije bitno.
Mislim, gdje to piše da se mora ući u more samo zato što je tamo?
Jebeš more, važno da se naučila na tutu!
Počinjem se opuštati.



Čitam Karuzin 'Vodič po otoku'.
Čitam Calvinove 'Nevidljive gradove' i totalno se ufuravam u njihov prekrasni flow.
Opet se stapam s prirodom, noge mi postaju masline i to.
Jedem sladoled i blejim u sunce koje zalazi u more. Okej, netko pripominje da tehnički baš ne zalazi u more nego za Susak, ali to me nimalo ne dira. Taj Susak jedva da se vidi, tko kaže da je uopće tamo.
Nemam blagog pojma koji je datum ni koliko je sati. Živimo po suncu. Jedemo salpe na gradele.
Ali pazite gdje smo, već stiže…

Tjedan četvrti.
Opet smo u Splitu.
Sve se u meni fino prestrukturiralo, skroz sam u godišnji-odmor-modeu. Od weltschmerza ni traga ni glasa. Gripe su mi zakon. Otkrivam nove ulice pune cool secesijskih palača. Sve vrvi turistima i mladim ljudima, po prvi put u životu se na hrvatskoj obali osjećam kao da sam u Barceloni. N. se rastura na 'Bella ciao' koju sviraju neki zgodni Španjolci na rivi i viče za crncima: 'Aaaa! Mama! Vidi! Vidi kako onaj čovjek ima glavu pofarbanu u smeđe!', upirući prstom tako da bude sve kristalno jasno i čovjeku koji ne zna jezik, dok ja propadam u Dioklecijanove podrume. Pijem limunadu i Cubu Libre na 'Teraci Bimba' i buljim u more.

I taman kad se sve fino posložilo…
… vraćamo se na kontinent.
Uspijevam još neko vrijeme zadržati apsolutni zen, dok jedemo otprilike kilu motara koji smo nabrali uz more (uključujući i dječju radnu snagu!) i dok u svako božje jelo stavljam friški ružmarin, kojega smo se isto nabrali na Otoku ko da nam je zadnji. Mislim, jest da ima ružmarina kupit na placu u teglici za dvajst kuna, a ovaj otočki je sav nekakav malo flekav i svakakav. Ali je otočki, majkumu!!!

U međuvremenu sam opet u mašini (i ono što je ostalo od ružmarina se mahom sasušilo!), ali još uvijek malo odolijevam. Na primjer, skoro uopće ne čitam vijesti. I kad mi ruka poleti prema webu od Jutarnjeg suzdržim se.
Ni na fejs ne idem!
I caponatu ću pripremat za vikend!
A i još traju ljetne vrućine, dabogda do Božića potrajale!

petak, 15.07.2011.

NA TVOJOJ RUCI PRSTEEEEEN...

Nedavno sam bila kuma na vjenčanju.
Bilo je to jedno jako lijepo vjenčanje. A to kažem ja koja ne volim vjenčanja, što znači da ima posebnu težinu.
Zašto ne volim vjenčanja?
Pa čak nije da ih općenito ne volim, koliko valjda ne volim kad moram razmijenit stotinjak eura za nešto preslatkih kolača i čobanca te cover bend Jelene Rozge.
Mislim, još ajde da je Mišo Mate.
On je ipak čovjek kroz čija usta je prošao stih nad stihovima, stih koji u jednoj rečenici sažima pola povijesti zapadnjačke književne tragedije: Nisam je htio dijelit sa drugim, njega sad nema i zato sam tu ("Sutra mi sude"). Sakrij se, Euripide! Pokrij se ušima, Williame Shakespeare! Pobjegni u mišju rupu, Tome Jonese!
No glazba na ovom vjenčanju bila je nekaj čist drugoga, ceremonija vrlo lijepa i ugodna, a hrana… e sad, znam da sam svojedobno na ovom mjestu popljuvala slow-food-high-cuisine prenemaganja s jednim škampićem na tanjuru, ali to je bilo prije nego što je u moj život ušao vlasnik i kuhar 'Prasca', Njegovo veličanstvo.

Ipak, smiješne su te svadbe.
Zapravo, smiješno je ponašanje ljudi u situacijama koje uključuju ceremoniju, obred, simboliku. Pogotovo ponašanje ljudi koji inače baš ne drže puno do ceremonije, obreda i simbolike, a sad odjednom imaju značajnu ulogu u jednoj takvoj situaciji.
Evo, konkretno, mene.
U mom odgoju potpuno je izostala ona komponenta do koje su u mudra stara vremena jaaako držali u odgoju djevojaka, a gdje spada, znate već: vještina ljubaznog čavrljanja sa svime što diše i hoda, savršen aranžman kolačića na tanjuru, savršena sposobnost kombinacije laka za nokte s rukavicama, besprijekorni odnos nogu, leđa i glave pri sjedenju u različitim društvenim prigodama. Jebiga, pomirila sam se oko jedanaeste godine s time da neću nikada postati supruga nikakvog princa ili predsjednika značajnije države. S obzirom na to da se pri jedenju na javnom mjestu ponekad moram koncentrirati da nakon rezanja šnicle ne prebacim viljušku iz lijeve ruke u desnu, mislim da mi je čak i osobni asistent konzula u nekoj manje značajnoj zemlji nedostižna ambicija.

Od opisa mog vjenčanja prosječnu bridezillu bi na mjestu ubilo zatajenje prednje klijetke. Pripreme su trajale cca. tri tjedna (nisam bila trudna!). Nosila sam crvenu haljinicu iz Manga. Na ceremoniji smo razmijenili narukvice koje smo tak-i-tak razmijenili već odavno na romantičnim klifovima u zadarskom akvatoriju, ali smo sada to, ajde, simbolično ponovili ispred dvanaestak članova najmilije rodbine. Prije našeg ulaska u dvoranu meštar od ceremonije je zbunjeno otišao pitat matičarku jel se smije na vjenčanju razmijeniti nešto što nije prstenje ni slina, pa kad je dobio potvrdan odgovor, pustio nas je unutra. Poslije smo išli na roštu.
Ajde dobro, bila sam prije toga kod frizera. Ali šminkala sam se sama!



Međutim, unatoč potpunom izostanku osobina i vještina koje čine damu, ipak glede vjenčanja imam u životu nekoliko čeličnih principa od kojih ne odustajem. To su sljedeći:
1. nema skidanja štikli!
Tko u štiklama dođe, u štiklama i pati. U štiklama sjedi i stoji, jede i pije, pleše i penje se Radićevom do Strossa zapinjući za dražesno vintage popločenje. Ili se nose ili ne nose, majkumu!
2. nema pjevanja na Thompsona!
Nakon litre vina čovjeku se može dopustiti opuštanje uz određene hitove Splitskog festivala, ali preko nekih crta se ne prelazi.
3. nema hvatanja buketa!
Ne zato što sam se udala pa više nema smisla, već zato što je to jedan od najimbecilnijih svadbenih običaja ikada izmišljenih, a među imbecilnim svadbenim običajima konkurencija je više nego opaka. Zapravo, ne uspijevam se trenutno uopće sjetiti tradicionalnog svadbenog običaja koji ne bi bio imbecilan. Anybody?

Uglavnom, u situaciji gdje čovjek (da čovjek! Žena!) mora biti elegantan i dostojanstven, ja se unatoč pripremama uvijek nekako nađem na sto muka.
Znam teoriju, al' nemam iskustva, to je to.
Primjerice, sama ceremonija u crkvi.

Još mi nije bilo ni pol jada što nemam pojma kad se treba prekrižiti ili nešto odgovoriti (dobro, izbor se uglavnom svodi na 'Gospodine usliši nas' i 'Amen'), jer kao nekatolkinja ni ne osjećam da mi je to obaveza, a osim toga, ni mladenci katolici nisu imali pojma što trebaju govoriti u zavjetima nego su zamuckivali iz knjige. Ali nikada nisam razumjela to neprekidno dizanje i sjedanje. Podsjeća me na ono kad smo u vrtiću igrali dan-noć, samo što su šifre drugačije, a ja ih k tome ni ne kužim. Ne znam niti ima li to sjedanje i ustajanje neku značajnu liturgijsku ulogu ili su ga izmislili samo zato da popi mogu vidjet tko im je od pastve zaspao na misi. Ali znam da je prilično nezgodno kad sjediš skroz sprijeda uz mladence gdje te svi vide i k tome imaš haljinu bez bretela, kojoj tendira malo skliznuti gornji dio tako da otraga izviri grudnjak. Jerbo svaki put kad sjedneš, povučeš ju guzom dolje. I onda, dok simpatični svećenik drži fakat lijepu propovijed o ljubavi, umjesto da malo prokontempliraš, samo si misliš: mjkbžj, što ako mu je još i etiketa izvirila! Onda, kao, diskretno pipaš ručicom po leđima, fijuuuu, sve je okej, šal je prekrio, ali evo opet na noge lagane, pa sve ispočetka! Dizanje i sjedanje, također, nije baš zgodno kada u ruci imaš torbicu. Vjerojatno postoji nekakvo pravilo o tome što u crkvi na svadbenoj ceremoniji svjedokinje rade s torbicama, ali ja s njim nisam upoznata. Nekako sam pri prvom ustajanju shvatila da se osjećam bedasto i ukočeno držeći u jednoj ruci clutch pred oltarom Gospodnjim. Onda sam ga pri drugom ustajanju ostavila na stolici, tako da mogu stajati lijepo i skrušeno. Onda sam, naravno, sjela na njega koliko sam teška i široka (srećom, to nije baš puno), te ga za vrijeme poslanice Korinćanima diskretno izvlačila ispod guzice.
I još te fotograf cijelo vrijeme okida.
Neprestano sam se trudila lijepo sjedit, onako da ti noge nisu prekrižene nego podvijene: kad već nisam tres čeče u realnosti, da barem na fotografijama ostavim takvu iluziju potomcima. Međutim je ispalo da sam se skroz bezveze trudila jer fotograf nije baš bio neki majstor. Kako je svjetlo kroz prozore crkve pičilo baš na nas (aleluja!), na svakoj slici sam bijela i poluprozirna kao avet. Mladenka je prošla tek nešto bolje, i to isključivo zato što je na licu imala kazališnu šminku.



Dođe ti po prvi put žao sirote Angeline i ostale red carpet ekipe, njima je tako svaki dan!
Jer ako su svjedoci toliko anksiozni, ne znam kako je tek mladencima. Pogotovo onima koji su na organizaciju vjenčanja protratili, pardon, posvetili joj zadnjih godinu dana. Ti valjda prije obreda progutaju cijelu kutiju Normabela skupa s folijom i uputama. Ili možda izbijaju klin klinom pa pošmrkaju nekakav upper. Kad je bal, nek je bal. Gospe moja, povuci mi bilo!
Ja mislim da takvi mladenci od uzbuđenja, nervoze i tjeskobe nisu uopće svjesni ničega oko sebe.

Zato valjda i daju još silne pare na fotografe i snimatelje, da mogu poslije vidjeti što se tu zapravo događalo.
Slijedi nekoliko kratkih savjeta za možebitne buduće kume na crkvenom vjenčanju - od strane osobe koja je za to najmanje kompetentna, ali se možda baš zato pokažu dragocjenima!

1. Nema veze ako niste vjernice. Tko vas uvjerava u suprotno, čini to da bi vam prodao 3u1 sakrament. Vi ste tamo isključivo u ulozi svjedoka. Za razliku od kumstva na krštenju, ne preuzimate na sebe nikakvu obvezu: recimo, da ćete se doživotno brinuti za mladoženju ako brak propadne ili nešto slično.
2. Briga oko prstenja je, kako su meni objasnili, odgovornost muškog kuma. U svakom slučaju, ako vi tu morate odigrati neku ulogu, neka mladenci donesu prstenje na vjenčanje, a ne vi. Gledali ste valjda 'Četiri vjenčanja i sprovod'.
3. Torbicu ostavite nekome u klupama.
4. Nemojte obući haljinu koja vam je malo široka oko prsa jer ste ju kupili dok ste bili u prvim mjesecima trudnoće. I inače nemojte u trudnoći kupovati baš ništa ne-trudničko. Ponavljajte za mnom: To nisu moje sise. To nisu moje sise.
5. Ako vam dijete zakuri 39 pola sata prije odlaska na vjenčanje, shvatite da je to normalno: djeca uvijek zakure 39 u petak navečer ili neposredno uoči nekih posebnih prigoda. Bit će sve okej.
6. Ako je svećenik normalan (a ja sam imala sreće!), propovijed može biti inspirativna. Ako nije, zjakajte malo po crkvi (ali diskretno!), možda je spomenik kulture pa ima lijepe freske ili svodove ili tako nešto. Ako to ne upali, jer ste u nekoj od modernih betonjara, zabavite se pogađanjem zašto na crkvena vjenčanja redovito dolaze lokalne bakice koje nemaju veze s vjenčanjem, mladencima niti njihovim obiteljima. Pokušajte smisliti što bizarniji razlog. Izvucite iz toga kratku priču (3-5 kartica teksta), po mogućnosti krimić, horror ili sf.

Dok nas smrt ne rastavi!

petak, 17.06.2011.

LADIES OF HONOUR (2): MARGUERITE YOURCENAR

Je li jako čudno voljeti nekog pisca, a da nisi pročitao nijednu njegovu knjigu?
Meni se na primjer jako sviđa Marguerite Yourcenar, a od nje sam čitala – ravno ništa.
Pokušala sam nedavno s 'Hadrijanovim memoarima', ali sam zaključila da takve knjige, koje su više filozofski traktati nego lijepa književnost, definitivno treba ostaviti za vrijeme kad jednog dana budem na godišnjem negdje u miru i tišini na jadranskom svjetioniku. A dotad, hel-lou, stripovi, fantasy i steampunk!
Međutim, ono što jesam pročitala, na usrdni nagovor svoje frendice koja obožava Marguerite, jest knjiga intervjua u kojoj ista s autorom razgovara o svim aspektima svog života, lika i djela. Marguerite, ne moja frendica.
Što reći, žena me jednostavno fascinirala.



Prva je žena koja je ikada primljena u Francusku akademiju, gdje se i inače upada teško, budući da je moguće tek kad netko od postojećih akademika umre.
Ali to nije glavni razlog moje fascinacije. Najviše od svega me se možda dojmilo koliko je iskrena, autentična i inteligentna u svojim razmišljanjima. Koliko? Toliko da se odmah vidi da nije institucionalno obrazovana. Marge je, naime, iz bogate aristokratske obitelji i obrazovanje je stjecala kroz privatnu poduku i gomilu putovanja. Naravno, pritom je pomoglo to što joj se tata nije samo valjao u parama, nego je i sam bio vrlo obrazovan, inteligentan i senzibilan čovjek.
Da, ja sam trenutno prilično nabrijana protiv mašinerije javnog školstva, pri čemu je naglasak na riječi mašinerija. To nema nikakve veze s time što čitam steampunk u zadnje vrijeme. Možda ima malo više veze s time što sam svojedobno pročitala Liesmannovu 'Teoriju neobrazovanosti'. A još više ima veze sa činjenicom koju i sama znam, a nedavno me na nju podsjetila i vrtićka teta od N.: ona glasi da ukoliko roditelji ne ulože dugotrajne prometejske napore (a i to nije neka garancija!), škola najčešće učinkovito potaraca sve lijepo i izvorno što se dotad u djetetu razvilo. Šifra: zašto si nacrtao žuto nebo, pa nebo nije žuto??!!
(O alternativnim vrtićima i školama drugi put. Uglavnom, pogađate, ni njih ne volim u potpunosti.)
Ali vratimo se na Meg.
Osim što je bila inteligentna i cool (bila, jer je umrla 1987., nakon što je nekoliko desetljeća živjela u Americi, u kućici u šumi na nekom otočiću u državi Maine), bila je k tome – oh, strašno je i izgovoriti – gnjusna, prljava lezbača budistkinja.

Uglavnom:
Cool književnici koji su bili pederčine ili lezbače ili, još gore, biseksualni: Oscar Wilde, Marguerite Yourcenar, Paul Verlaine i Arthur Rimbaud (tako moram opet pogledat 'Total eclipse'), Federico Garcia Lorca (meni prvi glas, našla na wikipediji, majke mi), Tennessee Williams, Chuck Palahniuk
Cool književnici koji su živjeli u osami, u kućicama usred šume, a Crvenkapica im je donosila vina i kolača: Marguerite Yourcenar, Henry David Thoreau, J. D. Salinger; a i zar nije da se Franzen kad piše zatvara u vikendicu bez interneta, pa bulji u ptice i slično?
E, da (digresija): Colin Firth nije književnik, ali u 'Love actually' glumi književnika koji se kad piše zatvara u kućicu usred šume u Portugalu, što je jako lijepo. E, a nije ni peder, ali u 'Samcu' glumi pedera i to je apsolutno prekrasan film s prekrasnim detaljima tako da se odmah vidi da ga je snimio peder. Kraj digresije. Oprostite. Jednostavno sam osjetila nesavladivu potrebu da spomenem Colina Firtha.
Cool književnici koji su se zanimali za budizam: J. D. Salinger, Marguerite Yourcenar, Leonard Cohen, Allen Ginsberg, Jack Kerouac

Pa vi vidite.
A dotad, evo jedne random kompilacije Margueritinih izjava.
Za poboljšanje orijentacijskih sposobnosti.

Osim toga, ne osjećam da pripadam nekoj životnoj dobi. S vremena na vrijeme ustanovim da više nemam onu snagu koju sam imala prije dvadeset godina, no to mi se jednako moglo dogoditi kad mi je bilo četrdeset: mogla sam dobiti išijas ili srčanu insuficijenciju, u toj dobi kao i danas. Što se tiče ostalog, godine ne postoje. A ako baš mora biti neka dob, onda je to prvenstveno djetinjstvo, vječnost i djetinjstvo.

Pa o ljubavi:
Ako pod ljubavlju razumijevamo obožavanje nekoga bića, uvjerenje da je dvoje stvoreno jedno za drugo, da odgovaraju jedno drugome po, na neki način, jedinstvenim značajkama, tada je u pitanju takvo čudo da će svatko imalo promišljeniji morati priznati: 'Ne, daleko od toga da imam takve izvanredne kvalitete, a vjerojatno ih nema ni onaj drugi; upoznajmo ga; volimo ono što uistinu jest.'

Pa o muškarcima i ženama:
Uostalom, žene koje kažu „muškarci“ i muškarci koji kažu „žene“, onako općenito, da bi se na njih žalili, bilo u jednoj bilo u drugoj skupini, neizmjerno su mi dosadni, poput svih onih što sriču konvencionalne fraze. Postoje specifično „ženske“ vrline, koje feministice hine da preziru, što doduše ne znači da su one ikada bile povlastica svih žena: blagost, dobrota, nježnost, tankoćutnost, vrline tako važne da bi muškarac koji ih ne posjeduje u barem maloj količini bio zvijer, a ne muškarac. Postoje i takozvane „muške“ vrline, što nikako ne znači da su svojstvene svim muškarcima: hrabrost, ustrajnost, tjelesna snaga, vladanje sobom, a žena koja ih u sebi ne nosi u barem maloj mjeri, obična je krpa, da ne kažemo dronjak. Voljela bih da te komplementarne vrline jednako služe na dobrobit sviju. Ali ukinuti razlike koje postoje među spolovima, ma kako te društvene i psihološke razlike znaju biti promjenjive i nestalne, čini mi se žaljenja vrijednim, kao i sve što u naše vrijeme ljudski rod tjera u sumornu jednoličnost. (…) Ravnopravnost ne znači sličnost.

Što bih, uostalom, postigla time da sam muškarac, osim povlastice da iz veće blizine sudjelujem u nekoliko ratova?

Pa o društvu:
U biti sam uvjerena da nema poretka koji ne bi mogao biti savršen, kad bi čovjek koji ga primjenjuje bio savršen i savršeni ljudi koji ga prihvaćaju. Idealni komunist bio bi božanstven. Ali, bio bi jednako božanstven i prosvijetljeni monarh kojega priželjkuje Voltaire. Samo, gdje su? Monarhija s uzvišenim kraljem, koji bi bio u stanju okružiti se uzvišenim savjetnicima, savršeno! Pokažite mi ih. Eto u čemu se varaju monarhisti, ako ih još ima. Ne uviđaju da bi njihov kralj odmah pozvao nekog g. Giscarda d'Estainga ili g. Miterranda na čelo svoje vlade, kao i da bi u poštanskom uredu radio onaj isti namještenik, ili njemu istovjetan.

Svijet popravljaju reforme, a ne revolucije.

Pa o školstvu, obrazovanju i tome svemu:
Većina inteligentnih i sjajnih bića u osamnaestoj ili dvadesetoj godini zavaravaju nas glede toga što će jednoga dana postati. Njihova zapremina zanosa bila je kratka, ili ih je život surovo sredio.

Ti su Amerikanci griješili u tome što su, usprkos očitoj slobodi, naginjali svojevrsnom ustrojavanju. Ako su htjeli učiti kuhanje, ili umijeće slaganja buketa, ili pak povijest talijanske renesanse, odmah bi se otišli upisati na neki tečaj. Uzalud sam im govorila: „Složite sami buket cvijeća, vidjet ćete što vam se sviđa, što vas uzbuđuje; kuhajte s povjerenjem u vlastiti ukus; kupite knjigu ili otiđite u knjižnicu i pročitajte nekoliko djela o talijanskoj renesansi, pa ako su vam dosadna ili vas zamaraju, potražite u katalogu ima li koja druga knjiga koja će vam se više svidjeti i bolje vas poučiti, sve dok ne počnete shvaćati što je to kuhanje ili talijanska renesansa.“ Ali tu se ništa ne može učiniti. Poznajem šezdesetogodišnje gospođe koje su već dvadeset godina na četvrtoj godini francuskog. Oduševljene su time što su još u školi.



Djeca naravno u školi nauče određene stvari, ali za njih su slabo prijemčiva zbog posvemašnje odsutnosti psihološke pripreme. Američko dijete, koje autobus dovozi u školu, smušeno televizijom, gubi dodir sa stvarima. Golem je raskorak između velikih udžbenika koje donosi iz škole i njegove sposobnosti da ih tumači. (…) Koliko sam vidjela mladih, a i odraslih, kako se uzbuđuju oko rata u Koreji ili Vijetnamu, a ne bi bili u stanju te zemlje smjestiti na zemljovidu, čak ni približno! Mlada žena od dvadeset i sedam godina koja za mene radi, živahna i inteligentna, misli da je Gvatemala u južnim morima, a da je Beč glavni grad Švicarske. Reći ćete: „Pa što onda, zar je to važno?“ Nema sumnje, ali kad pomislimo da će te osobe birati ljude koji će donositi odluke s ozbiljnim posljedicama po zemlju, čovjek se uplaši.

Pa općenito, onako, o životu, svemiru i ostalome:
Gdje god umiremo, umiremo na planetu.

Hoću reći da mi se čini – premda neka iskustva mogu voditi dosta daleko (ali kamo točno ona vode?) – prilično uzaludnim komunicirati u smrti, kad već tako loše komuniciramo u životu.

Na primjer, u budizmu postoji priča o asketu koji se došao hvaliti Buddhi da hoda po vodi. Buddha mu kaže: „Koliko ti je vremena trebalo da postigneš to umijeće?“ „Radio sam na tome deset godina.“ „Šteta“, kaže Buddha. „Za nekoliko novčića mogao si otići skelom…“

Svaka simpatija i svako razumijevanje pruženo bićima, prošlima i sadašnjima, onima koje je stvorio naš duh, kao i onima koji prate i presijecaju naš životni put, umnažaju naše mogućnosti dodira sa zbiljom.

Svaki je život obilježen odlascima i smrću, a posljedica svake smrti i svakog odlaska velika je patnja koju je bolje podnijeti nego ne upoznati prisutnost tih osoba dok one postoje. Međutim, svaki put naš se svijet sam od sebe obnavlja, a znamo da ni on neće potrajati vječno.

Pa makar to bilo i nemoguće, treba nastojati. U Bhagavad-Giti postoji odlomak gdje Krišna kaže Arjuni: „Bori se kao da borba nečemu služi; radi kao da rad nečemu služi.“ A poznata vam je, nama bliža, geslo Guillaumea d'Orangea: „Nije potrebno nadati se da bi se poduzimalo.“

Raskoš je šetati livadom u proljeće; raskoš je biti sretan, kad toliki ljudi pate; raskoš je osjećati se dobro među tolikim bolesnicima.

Mudrost se sastoji u uklanjanju sporednoga, ili bolje rečeno, u tome da se njime najprije nahranimo, izbjegavajući pritom, kao i u hrani, patvoreno i pljesnivo, a zatim, da uklonimo suvišan talog. Mudrost se također sastoji u tome da se izmijeni kut gledanja: svako novo prijateljstvo donosi svoj vlastiti kut gledanja, kao i svaki događaj, svako putovanje. Neke duhovne discipline savjetuju slušanje tišine – tišinâ, jer ih ima na desetke. Druge pak savjetuju da se gleda noć. Jedna takva istočnjačka duhovna disciplina preporučuje da se sagnemo i između nogu promatramo krajolik. Vidjeli biste ga pod drugim kutom.

Tako, glede prijatelja, živih i mrtvih, često sama sebi ponavljam onu divnu rečenicu, za koju su mi rekli da je Saint-Martinova, „nepoznatog filozofa“ iz 18. stoljeća, kojeg u toj mjeri ne poznajem da od njega nisam nikada pročitala ni redak, i nisam nikada provjerila navod: „Postoje bića kroz koja me je Bog volio.“ Sve dolazi iz daljega i ide dalje od nas. Drugim riječima, sve nas nadilazi, i čovjek se osjeti poniznim i zadivljenim što je kroz njega to tako prošlo i nadišlo ga.

četvrtak, 09.06.2011.

STUDIJA O UTJECAJU PAPE NA PROMET U GRADU ZAGREBU

Ja nisam katolik.
Kao takva, o papi nemam nikakav poseban stav.
Čak se ni ne bunim previše što njegovi posjeti puno koštaju porezne obveznike banana-država. Prvo, ima i gorih stvari za hrvatske porezne platiše od pape. Recimo, isti su nerijetko znali financirati i nečije sasvim privatne kolekcije slika, vile i Maybache. A drugo, cijena u krajnju ruku nije papina krivnja. Mislim, svaki celeb ima svoje uvjete, a na organizatorima je da uzmu il' ostave. Barem nije, pretpostavljam, imao prohtjeve tipa 439.54 boce Eviana složene na podu apartmana u oblik Hello Kitty ili tako nešto.
Uglavnom, pripišite to kroničnom majčinskom umoru, stresu oko pripremanja prvog stručnog predavanja u životu, ili pak recentnim pokušajima da prema svijetu razvijem budističko ravnodušje, ali papin posjet me in general ostavio prilično indiferentnom i apsolutno nisam imala nikakve volje ni vremena za prežvakavanje novinskih prčvarija o tome je li štitio pedofile i je li bio nacist i je li mu na misu došlo 2.000 autobusa ili pak samo 1899. Jedino sam se malo nanervirala oko poziva na zabranu pobačaja, ali sam se po uzoru na Hebranga brzo zbrojila i nisam se dala isprovocirat.

Međutim, tako indiferentnoj dogodilo mi se da sam prošlog vikenda, eto, naletjela upravo na papu osobno čak dvaput unutar dva sata.
(Jel to u Bibliji zapisano da uvijek milost zapadne nedostojne?
Znate onu prispodobu s izgubljenom ovcom kojoj se pastir najviše raduje?)

U kišno poslijepodne prošle subote uputila sam se u grad na Animafest.
Znala sam dobro u što se upuštam, jer su naslovi na portalima već dva dana vrištali: U grad će se moći samo pješice! Tretirajte stanje u Zagrebu kao ratno! Prometni kolaps! Zagreb pod opsadom! Turci pod Bečom! Sudnji dan!
Odahnula sam vidjevši da tramvaji ipak najnormalnije voze, jedino ne idu preko Trga, te sam se ukrcala na sedamnaesticu, iskrcala u Vodnikovoj i nastavila do kina 'Europa' pješice.
Kadli, kod Kazališta, Zeleni val zatvoren i ne može se preko ceste.
Posvuda izviru murjaci, ljudi u crnom, u odijelima i s tiny slušaličicama u ušima, ispod cool vanjštine jamačno bijesni ko psi što sunca niotkuda pa ne mogu još nabiti i crne cvike da im imidž bude potpun.
Hodam ja uz cestu do drugog raskršća, ali ne može se ni tamo. Koliko vidim, ni na sljedećem raskršću, ni na onom iza, i tako valjda do Dubrave.
Nešto ljudi se pošlihtalo uz barikade, neki mašu vatikanskim zastavicama, ali većina izgleda naprosto nadrkano. Kao da su se, primjerice, baš uputili nekamo nekim poslom, a onda im ispred nosa zatvorilo cestu.
A ja naravno kasnim na početak filma, škdffjdsljbj.
Oprostite, molim vas, obratim se umiljato i naivno najbližem organu reda i ćudoređa, kako bih mogla doći do centra?
Nikako, slegne organ brutalno ramenima. Pričekajte malo, strpite se da prođe povorka.
A hoće li skoro?
Hoće, evo, sad će, kroz nekih desetak minuta, petnaest.
Kakvih petnaest! (Dođe meni da mu kažem). Za petnaest minuta meni će film već odavno početi!
Ali kako mi se učinilo da ga se taj argument ne bi osobito dojmio, nisam rekla ništa.
Pomirena sa sudbinom, stanem i ja na barikade. Čekat papu.
Razmišljam da li da mu kličem nešto dok bude prolazio. Dvoumim se između 'Papa don't preach' (otrcano) i 'Papa won't leave you Henry' (apsolutno besmisleno).
Prođe jedan policijski auto.
Prođe još jedan.
Prođe jedan crni sa zatamnjenim staklima.
Ma nije pet minuta proteklo, prođu dva policajca na motorima.
Prođe jedno dobrih pet šest blindiranih crnih vozila prepunih ljudi u crnom.
Impresioniralo me, moram priznat. Izgleda da je ful zajebano bit Sveti otac te da ni pastoralna djelatnost nije što je nekad bila.
Prođe još par auta, pa prođe konačno i Ratzi.
Uživo, mogu posvjedočiti, uopće ne izgleda kao Imperator iz Star Warsa, kao što insinuiraju na internetu neke grešne duše koje će završiti u ognju paklenom. Više mi izgleda nekako u onom papamobilu, božemiprosti, ko neka rijetka zaštićena vrsta u terariju.
I izgleda nekako sitno.
Primijetila sam da je to općenito problem s javnim osobama. Previše krupnih planova po televiziji, to je to. Previše naslovnica gdje su oko njih sve neke male sličice u okvirima. Veliki su u medijskom prostoru, pa čovjek nekako počne očekivati da će i uživo bit Godzillinih dimenzija. Svi poznati ljudi koje sam vidjela uživo su mi se činili sitniji, s izuzetkom Gorana Ivaniševića i njegove žene, koji redovito zaklone sunce kad prolaze Frankopanskom.
Netom papež prođe do HNK, otvoriše cestu i ja pohitah prema kinu. Zakasnila sam tek nekih par minuta, uglavnom, uspjela sam bez većih neugodnosti uživati u preslatkom filmiću o disleksičnom dječaku koji mora spasiti oživjele likove bajki tako što će pročitati određenu čaroliju, i onda se svašta događa i on na kraju naravno u tome uspije...
Po završetku filma izađem iz kina i otputim se nešto pojesti dok čekam frendicu da pogledamo sljedeći film (Švankmajerov 'Život: teorija i praksa' – prilično sranje, ako nekoga slučajno zanima). Prolazim tako preko Cvjetnog, a nad glavom mi tutnji helikopter.
Skužim da je Ilica zatvorena poprijeko.
Skužim da ljudi po bircevima bulje u neki izravni prijenos.
Skužim s Trga klicanje, vrištanje, fućkanje i skandiranje, mislim si, nije valjda opet papa, pa ne bi valjda njemu tako, ko da je došla Lady Gaga.
Probijem se do početka Trga, a kad ono, zaista, papa.
(Sljedeći put častite, trebala sam mu doviknuti.)
Umjesto toga, slegnula sam ramenima i umjesto u PanPek na Trgu uputila se niz Ilicu.
Hodam tako, pa izvadim mobitel da vidim koliko je sati, kad mi se obrati jedan od policajaca, raspoređenih duž iličkih barikada svaka dva metra:
-Jeste snimili papu?
-Molim? - zblenem se ja, već zauzimajući obrambeni stav. Štajaznam, možda se Svetog oca ne smije fotografirati, možda to smiju samo službeni vatikanski fotografi or something?!
-Jeste možda snimili papu? - ponovi on s nadom.
-Ne...
-A niste... - kaže on razočarano i prestane mi obraćati pažnju.

I eto vidite vi sad kakva je kučka taj život.
Neki bi baš htjeli vidjeti papu, a ne mogu.
Nekima je posve svejedno, pa ga vide dvaput u sat i pol.
Sigurno na svijetu postoji neki gorljivi katolik koji nikada nije vidio papu, ali mu se zato dogodilo da više puta u životu prođe pokraj, recimo, Johnnyja Deppa ko pokaj turskog groblja.
Zar ne bi bilo dobro da je moguće zamijeniti se s njim za iskustvo?
Evo, sigurno out there ima omanja gomila bakica koje bi radije vidjele papu nego Kate i Pippu Middleton zajedno.
Ja bih im drage volje prepustila iskustvo. Sasvim badava.
I onom murjaku s barikada isto.
Njega bih samo zamolila, ako ikada u budućnosti nedajbože zatekne moje dijete da mrtvo pijano radi okolo budalu od sebe nakon noći u klubu, da ju ne vodi u stanicu i ne otvara dosje zbog četvrtine jointa ili tako nešto.
Nego da me samo diskretno upozori da dođem po nju i odvedem je doma.

subota, 05.03.2011.

ŠTO OČEKIVATI AKO OČEKUJETE ILI KAKO VAM DRAGO

Ne znam ima li to veze s recesijom ili nebeskim konjunkcijama naprosto biološkim satom, ali odjednom mi je nekoliko frendica i poznanica u drugom stanju.
Mislim, ono, dobro jutro.
Gdje ste bile prije dvije godine, kad je meni trebalo nečije iskustvo?! Kad je meni trebalo društvo drugih normalnih majki?
A sada, bam! odjednom sam se odjednom našla u poziciji da mogu biti savjetodavac.
Naravno da ću je iskoristiti do maksimuma. Mi mlade mame smo, naime, malo kao stari ratni veterani, tipa Uncle Albert iz 'Mućki': samo vrebamo priliku i žrtvu koja će slušati naše priče s fronte, bez kraja i konca.
Za početak ćemo se razračunati sa starom mudrošću koja kaže da te dijete čini boljom osobom. To je živa istina, na duge staze. Postajete fleksibilniji, učinkovitiji, nesebičniji, empatičniji i općenito plemenitiji. Na kratke staze, međutim, velika je mogućnost da postanete frustiriraniji, umorniji, netrpeljiviji, histeričniji, depresivniji, nepodnošljiviji okolini i općenito vrlo uberspannt.
Naime što. Rođenjem djeteta shvaćate, ah kako kopernikanski, da se svijet uopće ne vrti oko vas i vaših navika, želja i potreba.
Za svakog normalnog čovjeka sa Zapada ta spoznaja je potpuno nepodnošljiva.

Stoga, znam za sasvim normalne, super ljude i zbilja divne roditelje koji, u situacijama dječjeg deranja koje ne prestaje, u svom roditeljskom CV-u imaju epizode: gađanja djeteta jastukom, urlanja iz sveg glasa, špricanja djeteta vodom, lupanja po štoku dok im ruka ne poplavi, ridanja u autu skupa s djetetom i slično. (Nisam ja, majke mi. Moja je najveća mrlja histerično fućkanje u zviždaljku iz sve snage kako bih nadglasala djetetovo deranje. Uspjeh? Apsolutno nikakav.)

Dakle, kako biste eventualno izbjegli ovakve scene...
Hehehe, nećete. Nitko nije.
Ali kako biste, ajde, ublažili stres,
ovdje se nudi sažetak Do-ova i Don't-ova o kojima nije loše povesti računa. (Ono, šifra: eeee da je to meni netko tada rekao...)
I da, draga G., u prvih godinu i pol ima fakat lijepih trenutaka.




(Khmmm, ovaj, više ih ima kasnije, al' dobro.)
Mislim, u prvih godinu i pol se dijete prvi put nasmije, propuže, prohoda, kaže mama... to se računa, ne?
Elem, young Skywalkers,
ne ponavljajte moje greške, nego...
Krenimo proizvoljnim redom.


DON'T
Ne čitajte forum na Rodama.
Rodama svaka čast na: promoviranju dojenja, edukaciji oko autosjedalica, zalaganju za bolje uvjete u rodilištima, dizanju frke oko zakona o oplodnji, organiziranju buvljaka i još koječemu. Said that, moralna mi je dužnost da vas upozorim da na njihovom forumu čeka u zasjedi mnoštvo mumzilla, naci dojilja i wannabe afričkih domorotkinja, koje će vas, ako ste neiskusne, odvući na mračnu stranu. Recimo mene. Da nisam previše čitala forum Roda, možda ne bih maltretirala vlastito dvomjesečno dijete usrdnim pokušajima stavljanja istoga u maramu, kako bi mi, jelte, bilo blizu i spavajući slušalo otkucaje mog srca. Možda bih već nakon prvog neuspjelog pokušaja (umjesto pedesetog!) shvatila da nisu sve bebe iste, te da postoje one koje se obožavaju voziti u kolicima, a mrze nositi u marami - a ako se već nose, onda se nose isključivo tako da gledaju prema van, jer ih jako zanima vanjski svijet, a za otkucaje maminog srca drito u uho očito ih zaboli ona sićušna stvarčica.
Hehe, o masaži neću niti počinjati... Uglavnom, da, postoje i djeca koja se ne daju masirati ni za živu glavu.
Postoje i: djeca koja od samog početka bez problema spavaju u vlastitom krevetiću.
Postoje i: djeca koja su vrlo rijetko bolesna premda ih mame nisu mogle dojiti.
Postoje i: djeca koja imaju alergije na sve živo, upale uha i gnojne angine na mjesečnoj bazi, premda su ih mame dojile godinu dana i više.
Postoje i: djeca koja nisu ni najmanje traumatizirana premda su ih mame rodile na carski rez i pritom doktoru koji im je ordinirao zahvat nisu pokušale iskopati oči Poveljom o pravima čovjeka i građanina.
Tak da, ono.
Ako ste možda na zadnjem Zagreb film festivalu gledali dokumentarac 'Bebe', koji prati prvu godinu života četiri bebe na različitim dijelovima Zemljine kugle, onda ste vidjeli kako izgleda svakodnevnica djeteta u Etiopiji i Mongoliji, a vidjeli ste i Amerikanku koja svoje dijete fura na sastanke onog svog nekakvog kluba gdje hrpa žena sjedi na podu, plješće i pjeva 'Earth is our mother, oooo, oooo...'. Sapienti sat.

DON'T
Uopće, ne čitajte previše nikakve knjige o djeci, bebama, mamama, trudnoći i srodnim temama.
O svakom segmentu njege djeteta, od prehrane do malih žućkastozelenih vlakana u dreku, postoje najmanje dvije suprotstavljene teorije. Ustvari, najčešće postoje dvije suprotstavljene i još cijeli spektar između, a vjerujte mi, vi za to jednostavno nemate vremena. I ne samo to. Postoji velika opasnost da ćete više buljiti u knjige i Google nego u vlastito dijete, što je najveća pizdarija i najčešća početnička greška koja vam se može dogoditi. A većina metode, teorija i tablica prosjeka su zlo. Mislim, ajmo logično. Jel vi spavate svaki dan identičan broj sati? Jeste uvijek pospani u identično vrijeme, na minutu? Jel jedete u apsolutno identično vrijeme? Jeste li svaki dan jednako gladni i pojedete li na miligram identičnu količinu hrane? I svi vaši prijatelji isto? Da li vam se neko jelo uvijek jede s jednakim guštom? Ne? No shit! Ali bebica koja se tek navikava na svijet bi sve to trebala, jelda?
Ukratko, treba vam jedna dobra knjiga o djetetovim glavnim razvojnim fazama, da ga ne maltretirate i ne forsirate bezveze, kao i da ga ne propustite poticati kad je vrijeme. I to je to. Repeat: to je to.
(Dobro, ako baš ne možete nikako izdržati, uzmite si još i Jespera Juula, koji u svojim knjigama govori uglavnom o tome kako ne treba čitati nikakve knjige.)
Ako već morate čitati nešto što će vam pomoći da budete dobra mama, čitajte Winnie Pooha i Malog princa, Pascala Brucknera, Ayaan Hirsi Ali, 'Kvaku 22', 'Sofijin svijet', 'Adriana Molea', 'Hobita', Wildeove bajke, Čapekove bajke i H. D. Thoreaua koji je tisuću osamsto i neke napisao esej 'O građanskoj neposlušnosti'. Okej, on je dosadan. Ali bar probajte.

Također, ako baš morate nešto čitati...

DO
Čitajte forum pedijatrije na www.cybermed.hr
Za uglednog gospona doktora koji tamo odgovara na pitanja zabrinutih roditelja, a prati ga nadimak Dr House, čula je vjerojatno svaka mlada mama u državi. Prvo što vam upadne u oči jest da nije baš čovjek koji vam instantno izazove toplinu oko srca, ili da budem preciznija: radi se, barem koliko se iz postova može zaključiti, o arogantnom, politički nekorektnom, lagano mizoginom desničaru.
No međutim.
Nitko, ali baš nitko u životu meni nije uspio na tako normalan, zdrav način pokazati što roditeljstvo stvarno jest. Nitko mi nije toliko pomogao da shvatim da si za vlastito dijete odgovoran ti i samo ti, a ne nikakav rescue squad sastavljen od pedijatara, nutricionista, pedagoga, psihologa, obiteljskih terapeuta, odgajatelja, baka, deda, patronažnih sestara i autora self-helpa koji dijete u životu nisu vidjeli. Isto tako, nitko mi nije toliko pomogao da shvatim da sam za preuzimanje te odgovornosti savršeno sposobna i spremna, jer jedini preduvjet (koji doduše mnogi ne ispunjavaju) jest posjedovanje zdravog razuma.
A i nitko mi nije na tako genijalan način objasnio svu problematiku odnosa liječnik-pacijent s doktorove strane.
Lajk.

A sada opet jedan
DON'T
Ne uzrujavajte se oko tablica prehrane.
Poput otisaka prsta ili pahuljica snijega, na svijetu ne postoje dvije jednake tablice prehrane (to je ono, znate, kojim redoslijedom što djetetu uvodit u prehranu). Ergo, tablice prehrane, osim par općeprihvaćenih stvari, ovise o trendovima, kulturološkim okolnostima (u Italiji navodno preporučuju parmezan već od trećeg mjeseca!) i svakako, o nadahnuću autora. Odaberite si jednu i nje se držite. Pravite se da je jedina na svijetu.

DO
Kad vam je jako teško... cugnite.
Preporučujem pan-galaktički grgolj-blaster.
Ne, ozbiljno.
Ako je to bilo dobro za Scarlett O'Hara, fajtericu par exellance u povijesti filma, onda je dobro i za vas. (Hvala, Nina, što si mi na to skrenula pažnju.)
Zanemarite, naravno, ovu preporuku ako dojite, ali ako ste prestale... paaa, gledajte ovako. Cilj ove preporuke nije da vas pretvori u white trash. Cilj ove preporuke je da vam pomogne prebroditi jedno vrlo specifično razdoblje. Specifična razdoblja zahtijevaju i specifične akcije. E sad. Na jednoj strani imate tranquilizere i slična sranja. Na drugoj, Bailey's, Carolans, Mozarta i nešto što je čisti i apsolutni seks u tekućem stanju, a odaziva se na ime Amaretto Disaronno. What say you, sisters?




DO
Ignorirajte babe na ulici koje smatraju da vašem djetetu svakako treba kapica/čarapice/dekica (u kolovozu, naravno)/spustiti naslon kolica/podići naslon kolica... (nastavi niz).
95 % žena starije dobi koje vam se obrate na cesti s komentarima treba ignorirati na način da šutke otpičite mimo njih brzinom svjetlosti. Nije naodmet da ih usput i ružno odmjerite.
Ako se pitate zašto te gospođe imaju nesavladivu potrebu da vam se obrate sa svojim savjetima i preporukama, i to obično baš u trenutku kada vam je dijete u kolicima napokon zaspalo, a vi se s knjigom ili ajfounom povukli u najtiši kutak parkića... tjah, i ja sam razmišljala o istome te zaključila da postoje tri objašnjenja. Prvo (dobronamjerno) glasi da je nekoć, u njihovo vrijeme, bilo normalno mladima dijeliti savjete i preporuke vezane uz ispravno ponašanje, bez obzira poznaješ li ih ili ne. To se jednostavno očekivalo od savjesnih članova društva. Drugo (zlonamjerno) glasi da su vjerojatno sjebale vlastitu djecu pa sada, u nedostatku druge prilike, svoju skrb projiciraju na tuđu. Treće (realno) objašnjenje jest da su vjerojatno usamljene i love svaku moguću priliku da s nekim popričaju o vlastitim urinarnim infekcijama, budući da je to tema u kojoj ćete na kraju neizbježno i bez iznimke završiti. Moto: ne budite lude, pravite se gluhe.

I na kraju
DO
Družite se s ljudima.
Zovite ih nemilice. Posebno one koji i sami imaju djecu.
Ako vaši bliski prijatelji nemaju djecu, to je veliki zajeb. Dajte sve od sebe da ih nagovorite na reprodukciju što prije. Stavljajte na fejs najdirljivije zamislive fotke sebe i svog djeteta. Pišite da vam se život sasvim promijenio otkako imate dijete (ne morate ulaziti u detalje, jel).
Samo jedna bonus napomena za bliske prijatelje mladih roditelja:
Ako ste prijatelj mladim roditeljima, morate znati da su oni čeljad koju je vrlo teško zadovoljiti.
Ako ih pozovete van, nije dobro. Nemate razumijevanja za to koliko su oni umorni i kako se trenutno u životu bave puno važnijim stvarima od koncerta cover-benda u 'Spunku' i kako ne mogu samo tako uvalit dijete baki kad god im se sprdne. Ako ih ne pozovete van, i jope nije dobro. Zaboravili ste na njih, kaj sad vam više nisu dovoljno zanimljivi ili mislite da im je život prestao zato što imaju dijete?!!?
Ne zamjerite im.
Nije im lako.

četvrtak, 06.01.2011.

SRETAN ROĐENDAN, PART TWO

Napomena: Ako vas umjesto crtica iz privatnog života više zanimaju angažirane ćakule iz Frizeraja o ženama u muzejima i izložbi elles@centrepompidou, iste potražite ovdje

Welcome to a vast place
to a world you've arrived
I won't deceive you, birthday child,
it is safe as it is wild,
with cups and cake and candlelight
I offer you a guide.
(Faun Fables: With cups & cake)

Draga, najdraža N.
za početak, želim ti jako sretan rođendan. A želim i sebi sretan tvoj rođendan. I've kept you alive for two years!
Zatim, želim ti još puno sretnih rođendana, i sretnih običnih dana.
Ja bih jako, jako voljela da među njima bude onih u kojima ćemo raditi nešto od sljedećega:
-odvedemo te na neki super cool crtić na Animafestu i onda ti ga cijelo vrijeme simultano prevodimo, na užas okolnih bezdjecih gledatelja, hehehe, neka pate!
-upoznamo te s Totorom, Winnie Poohom i Pipi Dugom Čarapom
-prepričavamo ti 'Hobita' prije spavanja, svaku večer pomalo, i uvijek stanemo na najnapetijem dijelu, hehehehe!
-vrištimo iz sveg glasa kad prvi put sama proplivaš. I onda odemo na večeru negdje uz more da to proslavimo
-gledamo te u vrtićkim i školskim predstavama i pritom smo najrazdraganiji i najponosniji roditelji na svijetu, čak i ako budeš (a teško da ne budeš!) recitirala ili pjevala debilne mozgoispiruće pjesmice o domovini, jeseni i sličnom. (Ovako, postoji jedna stvarno dobra pjesma o jeseni: 'Kad su laste odlazile' od Ratka Zvrka. Nesretna je dozlaboga, ali zato je i dobra, mislim, pogađa bit.)
-odvedemo te u Gardaland i onda tek vrištimo iz sveg glasa, na Blue Mountainu - ili možda vrištite samo ti i tata, ja još moram razmisliti da li mi se ponavlja to iskustvo
-odvedemo te u Luksemburški park u Parizu da tamo puštaš one brodiće po jezercu. Tjah, postoji mogućnost da nećeš brodiće ni park šljiviti dva posto. Pomirit ću se s tim, premda sam još jaaaako davno, kad sam prvi put ušla u Luksemburški park, zamislila kako ću jednoga dana doći opet sa svojim djetetom i ono će onda puštati brodiće po jezercu. (Gle, postoje puno gore roditeljske fiksacije. Dobro si prošla, vjeruj mi.)
-igramo sve one društvene igre koje je tata već nahrčkao doma za tu priliku, od 'Crnog pirata' do 'Ghostly stairs' i onda ti malo puštamo da pobijediš, ali samo malo, a ako se budeš ljutila što gubiš, onda te zafrkavamo. I da, odmah te upozoravam, tata neće htjet igrat s tobom 'Čovječe ne ljuti se', ali hoću ja, meni je to baš mrak
-sanjkamo se na Cmroku i pijemo topli čaj iz termosice i valjamo se po snijegu (ako sam zbog tebe doživjela da se osjećam sretno i ispunjeno na pješčanoj plaži, onda valjda postoji šansa i da slično doživim na snijegu... zapravo, čak mi se to jednom i dogodilo. Prije jedno pet-šest godina. Ali tada je bome bilo ruma u čaju.)
-rastegnemo u tvojoj sobi špagu na koju ćemo vješati tvoje crteže
-idemo zajedno u shopping, nas dvije, woman to woman. Postoji, naravno, velika mogućnost da će me trenutačna paraliza spopast kad vidim što si namjeravaš kupiti i za što moram dati teško zarađene pare, ali... c'est la vie.
-upoznamo tvog prvog dečka, i odmah ti kažem jer sam već sada stopostotno sigurna: naravno da nije dovoljno dobar za tebe (otprilike bi, možda, bio dovoljno dobar tip s izgledom Johnnyja Deppa, učlanjen u Mensu, koji u osamnaestoj godini osvaja Nobelovu nagradu, postaje milijarder, pola sredstava razdjeljuje siromašnima u Africi i ... shvaćaš manje-više s kakvom ekipom bi se trebala družiti, ne?)
Eto, tak.
I još puno pusa.
M.

četvrtak, 09.12.2010.

PARIS, JE T'AIME

Znam da sam svojedobno upravo na ovom mjestu izjavila da se stvari koje život čine vrijednim življenja redovito događaju ljeti. No moram se ispraviti: ako vam je rođendan zimi (dobro, tehnički krajem jeseni), postoji određena vjerojatnost da će vas i u ovo mračno, MRAČNO doba zadesiti pokoji takav trenutak.

Sve je počelo ovako.
Jednoga dana, kako drugačije nego samom providnošću, nabasala sam na informaciju da baš tu negdje oko mog rođendana easyJet vozi iz Zagreba u Pariz za dvjestotinjak kuna po osobi. Za još dvjesto, vraćaju i natrag.
Iz istih stopa sam sjela i napisala dragome mail, obavijestivši ga da znam što želim za rođendan. Provesti isti u svojoj duhovnoj domovini. Samo taj jedan jedini dan. Ma jedno popodne!
Time sam u jednoj sekundi pogazila najmanje tri važna principa kojih se pokušavam redovito držati:
1) štedjeti
2) živjeti u skladu s održivim razvojem (hmmmm, gdje bi završila naša jadna planeta da svaki Kinez i Indijac odluči skoknuti na kavu do Pariza kad mu se sprdne?)
3) nigdje ne putovati zimi

Koga briga.
Pariz!!!
Vidjela sam Ga u proljeće kad sve bijaše zeleno i trešnje cvatoše (cvatahu? Cvahu? Damn!)
Vidjela sam Ga ljeti, jednog davnog ljeta, nešto prije uvođenja eura, kad je flaširana voda koštala ko i kod nas, a upad u Louvre tridesetak kuna.
E pa vidjet ću Ga i u predbožićnom razdoblju, majkumu!



Mailu sam priložila razrađenu financijsku konstrukciju, kao i sve detalje o babysittingu N. dok nas nema. Zatim sam, koristeći moćnu retoričku figuru (u narodu poznatu kao predizborno obećanje), napismeno izjavila da ću se odreći kupnje čizama za ovu zimu. Na kraju sam (borba svim sredstvima!) priložila video "Aux Champs Elysees" s apsolutno neodoljivo tres kitsch fotografijama zalaska sunca na Seini, Eiffelovog tornja čiji se vrh gubi u magli i božićnim dekoracijama na drvoredima, čega drugoga, nego Champs Elysees.
Pa vi recite, kakvog je izbora čovjek uopće imao.
Kad i on voli Pariz, tko mu kriv...

I premda je jedna meni jako draga blogerica rezignirano ustanovila da ne može čovjek stalno putovati da bi se osjećao normalno... paaaa, može ipak barem tu i tamo. Pogotovo u grad o kojemu su ljubavnu pjesmu napisali čak i Rammstein (ajde, ajde, reći ćemo da je ljubavna), omiljeni grad Vincenta van Gogha, Ernesta Hemingwaya, Carrie Bradshaw i moje prijateljice A. koja je, prema vlastitim riječima, jednom došla u Pariz virozna i pod visokom temperaturom te čudesno ozdravila čim je nogom dotakla asfalt.

I kako je bilo?
Kakvo je to pitanje, pobogu?
Dobro, nije sve u vezi Pariza baš apsolutno savršeno. Predgrađa su, recimo, željezničke pruge i mostovi, stara betonska skladišta, zarasla gradilišta, tu i tamo koji poslovni neboderčić, a tu i tamo bome i gomila smeća i mini-slumovi, nakupine nekakvih baraka od kartona, krpa i dasaka kakve se ovdje u brdovitom rodnom kraju baš i ne viđaju (rima slučajna). Grad svjetlosti ima i naličje.
Ali jebiga, jednom kad ti noga stupi u downtown... ili što bi se u Europi ljepše reklo, povijesni centar...
Život odjednom postaje prekrasan.

Dobro, nije nam baš sve teklo cijelo vrijeme po špagi.
Recimo, izbezumili smo se dok nismo na aerodromu uspjeli kupiti kartu za RER do Pariza. Nekoć davno karte su se fino kupovale na šalteru, dobardan, doviđenja, a onda je čovjeka zamijenio stroj i sada se kupuju isključivo na automatima, koji primaju isključivo kovanice, kojih mi naravno nismo imali u dovoljnom broju. Onda su nam rekli da postoji automat koji mijenja novčanice u kovanice. Našli smo ga nakon jedno desetak minuta traženja (i rađenja budale od sebe na drugim automatima koji nisu bili taj), diskretno skrivenog iza stupa, te otkrili da prima samo novčanice od 10 i 20 eura. Mi smo imali samo jednu od deset, što naravno nije bilo dovoljno. Kad smo izdavili pola prisutnih mogu li nam razmijeniti novčanicu od pet eura, i pobrali dovoljno sumnjičavih pogleda za cijelu iduću godinu, te kad se neki dečko konačno sažalio na nas i usitnio nam lovu, otkrili smo da automat ne vraća pare ako nemaš točan iznos (karta, naravno, košta 8.74387219703324 eura).
Tako smo protratili barem pola dragocjenog sata.
A i vidjeli smo žohara na zidu restorana u kojem smo jeli. I konobar je bio baš onako hrvatski nadrkan, da nije bio tamnoput i da vani nije bilo minus dva, pomislio bi čovjek da je došao u Tisno na Murteru.
Eh... cijena masovnog turizma i jeftinih aviokarata.

Anywayz, sada kad sam ispunila kvotu kukanja koja se kod nas u razgovoru očekuje od pristojnog čovjeka, da ne bi netko nedajbože pomislio kako vam je u životu zapravo skroz okej, prelazim na stvar:

Sivi, slinavi, hladni, mokri, magloviti Pariz i dalje je apsolutno, totalno, potpuno i u svakom slučaju čudesno divan!!!!

(Gore, naravno, nije naša slika, naše su sve dozlaboga mutne jer je u pet popodne pao mrak, a i nije još bilo snijega, a baš ni nešto puno božićnih dekoracija, ukratko, uopće se nemam čime preseravati na fejsu. Pa kad već kradem tuđe slike, ajde da barem kradem od najboljih - evo kao bonus vjernim čitateljima jedan Doisneau):



Šetuckali smo malo po Latinskoj četvrti koja je, to sam eto tek sad naučila, ime dobila po tome što je još od srednjeg vijeka bila studentski kvart, a studiji su se tada, znamo, odvijali na latinskom. Hotelčić nam je bio točno preko puta Sorbonne, a u njemu je jednom davno živio Arthur Rimbaud, tako barem piše na njihovoj web stranici, premda ako bolje razmisliš, odsjedanje boemski i anarhistički orijentiranih mladih pjesnika-genija i nije neka preporuka za hotel. U svakom slučaju, prošli smo bolje od njega jer njegova soba nije gledala na Sorbonne, već na dvorište.
Šetuckali smo i po Maraisu koji je dobio ime po močvarama koje su se tamo prostirale dok ih nisu isušili i pretvorili u aristokratski i buržujski kvart. Ono što nisam znala ranije jest koliko je Marais super, te koliko tamo ima divnih palača, galerijica i dućančića s hand-made nakitom, robicom, lijepim stvarima za kuću i ostalime. I definitivno je najmanje turistički dio Pariza, uz Ile-St Louis na kojem nekretnine koštaju onoliko koliko ja neću ni blizu vidjet za cijelog svog radnog odnosa.
Šetuckali smo malo i uz Seinu, pa oko Notre-Dame, pa gledali riječne galebove, pa fotkali kipove francuskih kraljica u Luksemburškom parku koje su izgledale zlokobno u sumrak okružene golim drvećem, pa upali besplatno u Pompidou i uštedjeli 24 eura, da bi ih odmah u muzejskom dućanu potrošili na najbolju i najedukativniju arty farty slikovnicu za N., u kojoj se uči brojati i u kojoj na početku ima deset pingvina, a onda im se broj smanjuje krajnje brutalnim metodama...
Ne želeći biti snob i potcjenjivati vlastiti rodni grad koji ipak ima sasvim okej kulturnu i komercijalnu ponudu, ipak moram zaključiti da je prekrasno barem na jedan dan flaneurisati gradom koji:
-nema staru povijesnu jezgru koja odiše atmosferom kao da ju je izmislio Stephen King
-nema fasade koje svaki tren prijete survavanjem na nevinog prolaznika
-ima na svakom koraku restorančiće i kavanice koje su prepune nedjeljom navečer
-ima gomilu pristupačnih arts&crafts dućančića koji rade nedjeljom navečer
-ima muzej suvremene umjetnosti koji je prepun nedjeljom navečer i nema turobnu, prigušeno osvijetljenu unutrašnjost sa apsolutno sablasnim kafićem koji će i najveće ljubitelje umjetnosti, entuzijaste i intelektualne snobove otjerati na kavu prekoputa u Avenue Mall
-nudi mogućnost iznajmljivanja bicikala koji se onda mogu ostaviti na bilo kojem punktu u gradu (okej, upotrebljivije ljeti nego zimi, ali svejedno)
-ima fast-foodove i pekarnice koje pod normalno nude sendviče s odličnim baguetteom i jako dobre pite i kolače
-ima najljepšu katedralu na svijetu (hvala Bogu da je nisu nikada završili), i znaš da je najljepša jer, nakon što si je vidio par puta uživo i milijardu i tri puta na fotografijama, opet imaš potrebu pred njom zadivljeno reći: 'E pa ovo je najljepša katedrala na svijetu!'



Za kraj još samo imam potrebu preporučiti par filmova koje mora pogledati svaki ljubitelj Pariza.
Filmova čija je radnja smještena u Parizu ima omanja gomila i ja skrušeno priznajem da sam ih pogledala vrlo malo, s time da su mi najveća rupa u općoj kulturi upravo francuski klasici (mea maxima culpa, 'Do posljednjeg daha' me stvaaaarno ubio dosadom), pa ću spomenuti eto ove neke koje jesam. 'Amelie', naravno, s prekrasnim slikicama Montmartrea. Bertoluccijevi 'Sanjari', mada se oni više odvijaju u interijeru (jednog prekrasnog pariškog građanskog stana), ali dobro je dočarana, a bome i iskritizirana atmosfera šezdesosme, plus dosta seksa. Kad smo kod Bertoluccija i seksa, ne, namjerno neću spomenuti 'Posljednji tango u Parizu', jer ne volem, a i ne sjećam se puno Pariza u tom filmu. Spomenut ću zato 'Casablancu', koja se uopće ne događa u Parizu (nego u Casablanci!!!), ali We'll always have Paris je THE trenutak filmske umjetnosti. Šmrc.
'Before Sunrise' nisam gledala, ali ponovni susret njih dvoje u Parizu, i to još u knjižari Shakespeare & Co., garantira orgazam svakoj američkoj studentici humanističkih znanosti, i to pišem s puno manje ironije nego što ste možda pomislili. I da, Shakespeare & Co. nam je isto bio blizu hotela. Ali ja zapravo ne volem old school knjižare gdje moraš prekapati po gomilama starih i novih knjiga složenih bez ikakvog reda i poretka, premda se pravim da ih volim jer onda ispadam intelektualna, romantična i cool.
Na samom vrhu moje filmske liste je 'Paris, je t'aime, omnibus sastavljen od nekih petnaestak prekrasnih, dirljivih, tužnih i smiješnih priča koje povezuje Pariz i ljubavna tematika (ljubavna, NE romantična! Što znači da u njima ima i tuge i usamljenosti i gubitka i otuđenosti i... svačega još). Potpuno suludi doprinos tom filmu dala su i braća Coen, a u priči Wesa Cravena saznat ćete legendarne posljednje riječi Oscara Wildea (jebiga, ne mogu izdržati: Ili idu ove zavjese ili ja!).
Ali moj osobni No. 1 su,
apsolutno,
Disneyeve 'Mačke iz visokog društva'.
Everybody, everybody wants to be a cat...
Eh... i ja bih rado bila mačka, kad bi mi to garantiralo redovite tulume koji se u sitnim noćnim satima premještaju na pariške krovove. Sa tornjem u pozadini.
Čudan je taj toranj.
Grd, banaliziran, a opet tek kad njega vidiš, u potpunosti si svjestan da si u Parizu i onda leptirići u trbuhu hoće van, van, van...
Au revoir.

petak, 29.10.2010.

NISAM FEMINISTICA... ILI IPAK JESAM? MA NEEEE...PA JA NOSIM GRUDNJAK!

Znate kako ono kaže naš narod: nisam feministica, ali...
Ali primijetih u zadnje vrijeme jednu, recimo to tako, tendenciju. Koja se uredno pojavljuje u različitim tiskovinama. Od nekakvog lokalnog katoličkog glasila kojem se ne mogu sjetiti imena (priroda mog posla je takva da mi ruku dopada ali stvarno svašta... moram jednom napisati post o zbirci poezije nekog frajera o Janici Kostelić), pa preko kolumne u Marie Claire, sve do tekstova uglednih britanskih psihologa i psihijatara koji pišu za "Guardian" i slično (evo i imena, da ne ispadne da laprdam onako pjesnički: Aric Sigman, Oliver James, Dennis Friedman). Rečena tendencija bi se mogla ugrubo svesti na tvrdnju:
Žene koje imaju djecu trebaju biti doma i brinuti o djeci.

Naravno, s obzirom na stupanj civiliziranosti pojedine tiskovine (i autora), ova tvrdnja je izrečena na različite načine i više ili manje umotana u različite celofane, na primjer:
Ženska emancipacija je nešto najštetnije što se moglo dogoditi u novijoj povijesti, kako društvu u cjelini, tako i ženama, svakoj ponaosob, što pametne žene već i same uviđaju (katoličko glasilo).
Apsolutno podržavamo želju žena da rade i budu financijski neovisne, smatram da su one vrlo korisne tržištu rada i da su općenito ultrasupercool. Međutim, postoje istraživanja koja pokazuju… (ugledni psiholozi).
Ako žene žele imati djecu, to je ok, ali koju vražju mater poslije kukaju da su na poslu šikanirane i da nemaju jednake uvjete za razvoj karijere, e pa dušo moja, tko ima i ovce i novce, tako to ide kad si se radije htjela rasplođivat umjesto da pohodiš NLP seminare (Marie Claire).

Hm.
Za početak, katoličko glasilo me najmanje uznemirava. Njemu je iznošenje takvih stavova u opisu posla, ustvari to mu je raison d'etre, tako da se nema tu čovjek, čak i ako je žena, nešto posebno nervirati.
Možda sam naivna, ali Marie Claire me već malo više uznemirava. Ali ajde. Možda kolumnistica nije imala inspiracije. Možda su je baš tog popodneva u restoranu istlačila neka neodgojena dječica koja su joj izlila masni umak na vintage Balenciaga haljinu. Možda joj je najbolja prijateljica koja je nedavno postala majka probila uši svojim kukanjem o nespavanju. Ženski časopisi ionako sami sebi skaču u usta ne iz broja u broj, već unutar iste stranice, tako da… ajde.
Ali ono što me već istinski zabrinjava, to su psiholozi i njihova istraživanja.
Zapravo ne sama istraživanja, već perfidni zaključci koji se iz njih automatski izvode.

Popriličan je broj psihologa koji se odlučio pozabaviti problemom maloljetničkog nasilja, razmaženosti, antisocijalnog ponašanja i sličnih problema koji su u porastu u zapadnom svijetu, premda se većina jadnih roditelja iz petnih žila upire odgajati svoju djecu kao osobe, uvažavati ih i poštovati njihov integritet tako što će ih recimo pustiti ih da se nesputano kreativno razvijaju gađajući zidove čušpajzom od kelja.

Istraživanja su, međutim, pokazala (jednostavno obožavam ovu sintagmu! Evo, može još samo jednom: istraživanja su pokazala!) da action painting pomoću kelja nažalost nije dovoljan i da je problem naprosto u tome što roditelji previše rade, a premalo vremena provode sa svojom djecom i poklanjaju im premalo pažnje. Navode se potom i razne negativne strane preranog odlaska djeteta u institucionalnu skrb (jaslice, vrtići), te se napominje da je za normalan psihički, a prije svega emocionalni razvoj, jako potrebno da dijete, u prosjeku, negdje tamo otprilike do treće godine boravi s bliskom osobom, a ne u kolektivu. Jer do treće godine djetetu nisu potrebni intelektualni poticaji i razvojni programi, već je najvažnija fizička blizina bliske osobe.
Okej.
Autori nakon toga više ili manje prešutno zaključuju: eto, možda danas baš nije pristojno to reći, ali u interesu društva bilo bi bolje da su majke doma s djecom barem do njihove treće godine. (No utješno je to što je na kraju ipak najbitnije da se majka, ako je odlučila raditi, ne osjeća krivom zbog svog izbora!)

Sada bih molila da me netko prosvijetli.
Majka here, majka there.
Nije li poanta bila u bliskoj osobi?
Kako je ta bliska osoba odjednom postala sinonim za majku?
Osim majke, dijete ima i druge bliske osobe. Jedna od njih se zove… hmmmm, kako ono, jebate, navrh mi je jezika… Aha! Pa da!
OTAC!



Čak i ako se provodi nesvjesno i u dobroj namjeri, to automatsko izjednačavanje „roditelja“ s „majkom“ naprosto je manipulativno i ultimativno gadljivo.
Btw, nemojte misliti da ste se izvukli ako ste umjesto u vrtić dijete uvalili dadilji. Britanski psihijatar Dennis Friedman u svojoj je nedavnoj knjizi opisao kako su dječaci koje majke od rane dobi ostavljaju s dadiljama predodređeni da kasnije varaju svoje žene. To je zato što su od samog početka naučili na koncept 'druge žene' koja im kompenzira ljubav i pažnju prve i zadovoljava sve njihove potrebe. U opasnosti su i ženska djeca, ali ona neće postati preljubnice, već će golemu unutarnju prazninu popunjavati alkoholom, drogama, seksom i novcem. Ne znam za rock'n'roll, njega se ne spominje. Srećom, opasnost traje samo prvih godinu dana života.
(Nisam čitala knjigu pa se ispričavam gospodinu Friedmanu ako su mediji, što se iz sveg srca nadam, pogrešno prenijeli ili zlonamjerno pojednostavili njegove hipoteze.)
Pa ako već žena neće ostat doma zbog majčinske ljubavi, mogla bi barem zbog sestrinske solidarnosti, da spriječi slomljena srca i upropaštene veze koje će, isključivo njezinom krivnjom, u budućnosti uzrokovati njezino malo muško zlato.
Ili autodestruktivna emocionalna praznina njezine male curice.
Ne znam, jel vama blago muka od svega ovoga? Znate, onako, kao da ste za večeru pojeli ne baš najfriškiji kolač od sira?
Ako ne, idemo dalje, jer ima još.
Ono što je u cijeloj priči daleko najgadljivije, to je stav tipa draga mi je politička korektnost, ali mi je draža istina. Premda je to što govore u današnje doba nepopularno, ovi stručnjaci to ipak junački govore za dobrobit čovječanstva. Hrabro istupaju protiv ljevičarskih fašista koji, primjerice, opstruiraju istraživanja o neurofiziološkim razlikama muškaraca i žena. Neustrašivo progovaraju o tome kako muškarci i žene nisu isti, kako je priroda učinila svoje, pa žene, recimo, imaju maternicu i bolje su u verbalnom izražavanju, dok su muškarci nenadjebivi u analitičkom razmišljanju i prostornoj orijentaciji.
Molila bih sada ponovo da me netko prosvijetli te mi objasni kakve pod milim Bogom to ima veze s time:
-tko će skuhati juhicu?
-tko će promijeniti pelene?
-tko će okupati bebu?
-tko će čitati priču prije spavanja?

Aha, pranje wc-a i kakice neizvedivo je bez empatičnosti i posjedovanja uterusa, a odvesti dijete u park ili skuhat njemu i cijeloj familiji ručak podrazumijeva, svakako, lošu sposobnost 3D vizualizacije.
Što niste odmah rekli…

Elem, ja iz vlastitog roditeljskog iskustva odgovorno tvrdim da je otac djetetu jednako bliska osoba kao majka i da je sposoban za potpuno podjednako kvalitetnu praktičnu skrb i emocionalnu vezu kao i majka, osim možda prvih mjeseci djetetovog života kada je mama ipak u prednosti.

Pa zašto ste onda čuli za vrlo malo očeva na porodiljnom, čak i kod vrlo liberalnih parova?
Po svoj prilici zato što muškarci u pravilu zarađuju više od žena, pa kad treba odlučiti tko će na porodiljnu naknadu, normalno da kod oba partnera praktična strana uglavnom prevagne nad kurčenjem (sic!) vlastitom slobodoumnošću.
Zato što je pitanje podjele odgovornosti vrlo, vrlo kompleksno i na koncu se svodi na to: želi li društvo da žene ravnopravno sudjeluju na tržištu rada ili ne? Ako ih želi, a uzevši u obzir da većina žena (i muškaraca!) hoće i namjerava imati dijete, onda bi im trebalo pomoći u ostvarivanju ravnopravne pozicije na tom tržištu rada. Naravno, to nema nikakve veze s visinom sirote porodiljne naknade i sličnim kozmetičkim tretmanima, jer je jasno da nitko normalan neće imati ili nemati djecu zbog petstotinjak kuna porodiljne naknade manje ili više. To ima, kao što svi ionako znamo, veze s nekima od ovih stvari:
-odgovarajućim sankcioniranjem poslodavaca koji diskriminiraju žene koje imaju ili žele imati djecu (čak i po zakonu, koji se kao što znamo ionako uglavnom ne provodi, u Hrvatskoj poslodavac koji otpusti ženu na toj osnovi može biti kažnjen sa… zadržite dah… da, upravo tako, nevjerojatno vrtoglavih 10.000 kuna!!!);
-novčanim i drugim poticajima za poslodavce koji zapošljavaju žene koje imaju djecu;
-ukidanjem staklenog plafona i izjednačavanjem plaća za muški i ženski rad (razlika je na globalnoj razini i dalje oko 16 %, a navodno do odlaska u penziju muškarac u Velikoj Britaniji zaradi skoro 300.000 funti više nego žena, što je, priznat ćete, čak i u ju-keju lova za vrlo pristojan život u mirovini);
-maksimalnim ulaganjem u vrtiće (od arhitekture do osoblja);
-zaustavljanjem „feminizacije“ pojedinih zanimanja i struka
Itd. itd. itd. …
Što je sve jaaaako komplicirano i puno teže izvedivo nego jednostavno napisati da žene nisu kao muškarci i da bi zato možda bilo bolje da se malo suzdrže od određenih ambicija.



Ovime nikako ne diskriminiram žene koje su kućanice i stay-at-home mame. Samo mislim da svaka žena mora moći birati, bez da joj po glavi skaču s kojekakvim evolucijskim teorijama koje smrduckaju na patrijarhat. (Evo, napisala sam i p word! OMG, pa ja jesam feministica! Hej, a jel se to računa ako ne znam voziti auto, i ako najčešće zovem dragoga u pomoć ako mi je nešto preteško/previsoko/pregadljivo, a uvijek ako treba izbaciti pauka iz sobe? Hej, čak i volim da mi muškarac uvijek toči piće u čašu! Ne znam, morat ću se raspitati o svom statusu po tom pitanju.)
Kad smo već kod toga. Ayaan Hirsi Ali, koja se bori za neka još puno ozbiljnija prava žena, kao recimo pravo da ne budu genitalno osakaćene, zlostavljane i cijeli život držane u četiri zida, jednom se u New York Timesu podrugnula zapadnim feministicama koje se, prema njenom mišljenju, bave trivijalnostima. Uz obrazovanje koje vam je omogućeno, rekla je, valjda ćete uspjeti bez puno poteškoća razriješiti pitanje tko treba uključiti suđericu.
Premda nisam odrasla u Somaliji i nisu me obrezali u dobi od sedam godina i nisam pobjegla u Europu od dogovorenog braka, ipak bih se usudila primijetiti da nije ni sa suđericom baš uvijek tako jednostavno.

<	ožujak, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Ožujak 2012 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)

Komentari da/ne?