Frizeraj na kraju svemira

četvrtak, 15.07.2010.

GOOD MORNING, MY NEIGHBOURS!

Nikada ne bih živjela u kući.
Nije da nisam nikada sanjala o jednoj, onako, Richard-Neutra-kalifornijskoj-minimalističkoj kućici s bazenom i pogledom na ocean,
ili nekoj, onako, skandinavskoj, drvenoj, s bazenom, saunom i pogledom na crnogoričnu šumetinu,
ali u načelu, fizičku blizinu drugih ljudi ipak smatram nekako utješnom. Dobro djeluje na egzistencijalnu tjeskobu. Pa makar to značilo da ih moram slušati kako puštaju vodu ili se, prokletnici, ševe u jedan ujutro.
Što ne znači, naravno, da sam automatski i ljubitelj susjeda.

Zapravo, najviše volim znati da su drugi ljudi prisutni, da su tu negdje, ali da ih ne vidim i da ih ne moram sresti i nedajbože nabaciti small talk. U kojemu s godinama postajem sve vještija i umiljatija, ali se svejedno nakon svake takve prigode osjećam kao da sam triput zaredom odigrala muško finale Wimbledona (na tri dobivena seta, svatko dobije jedan naizmjenično, svaki završava sa 7:6, osamdeset sedma meč lopta, pola publike pomrlo od vrućine, znate već).

Susjedi, kao i većina kolega s posla, spadaju u skupinu ljudi s kojom mi je posebno naporno, a to je skupina polupoznatih ljudi.
Budući da su polupoznati, ne znaš u mnogim slučajevima kako se uopće postaviti prema njima. Recimo, kako ih treba pozdraviti: bok ili dobar dan.
Ako su otprilike tvoje dobi, nemaš čak pojma niti kako ih osloviti: ti ili vi.
Ne znaš da li ih uopće treba pozdraviti jer ne znaš jesi li ih uopće prije vidio, ili ih možda jesi vidio, ali vas nitko nikada nije službeno upoznao… ili ih možda viđaš svaki dan pet puta, ali im ipak zaboravljaš facu i zapravo nemaš pojma tko su.
Ako ih sretneš izvan očekivanog okruženja, tipa zgrade ili posla, nikad ne znaš jesu li to oni ili nisu, ili jednostavno prođeš kraj njih jer ih uopće ne prepoznaš pa ispadneš seljačina.
Nakon što ih ipak pozdraviš pa prokomentirate vrijeme, a budući da ne živimo u Londonu ili Amsterdamu to traje relativno kratko (čak i uključujući podtemu „Joj, to je to globalno zatopljenje/zahlađenje“, već prema tome je li neuobičajeno toplo za veljaču ili dere bura u lipnju)… ponestaje tema.
A vi u liftu, a peti kat daleko, daleko…

A moja zgrada puna je penzića, pa bi čovjek s prosječnim, jel, predrasudama očekivao da sjede doma i da nikoga nikada neće sresti na stubištu, ali vraga. To trči gore dolje, mingla se, posjećuje, šeta pse, vucara nekakve šampinjone po podrumu… ukratko, akcija.
Na poslu pak ne možeš na miru na wc, a da ne sretneš bar petero ljudi koji se svi po cijeli dan motaju oko tog vražjeg wc-a, te peru ruke, te peru šalice, te tračaju, piške, kake … valjda zato što su većinom žene. Mislim, da su muški, nit bi valjda toliko pišali, nit bi ruke prali.
(Ne mislim na tebe, dragi.)



Nisam jedna od onih koji vjeruju u dobrosusjedska prijateljstva.
Mislim da su eventualno moguća u slučajevima kad svi žive u zgradi već barem pedesetak godina, kao što je bilo kod moje bake, pa su se i upoznali u nekim drugim, manje otuđenim vremenima. Ali inače…inače sam sklonija onim scenarijima tipa „Delikatessen“: Joooooj, a tak se činio fini gospon… i fine su mu bile te kobasice…
Jer kao što reportedly reče Slavoj Žižek: Boj se svog susjeda kao samoga sebe.
Možda je to samo stvar osobnih negativnih iskustava. Kao, primjerice, sa susjedom iz pakla kojeg su svojedobno imali moji starci, koji nam je krao vino iz podruma, pišao u šupi i lupao ženi na vrata cijele noći kad bi ga izbacila iz stana. (Milice… Milice, otvori… crescendo: Milice! Otvori! Milice, otvori!!! Dum, dum, dum! Milice!!!!)
Ali općenito sam pristalica teorije da ni dragi, ljubazni i općenito good guys susjedi neće biti tu kad ti stvarno trebaju.
Potkrepljujem to primjerom.
Jednog sivkastog zimskog dana, strpala sam djetešce u mei tai (hahaha, vi bez male djece, koliko vas zna što je to?) i skočila s njom do dućana po kruh. Vrativši se doma, shvatila sam da sam uzela krivi ključ te da ne mogu u stan.
Dragog nije bilo doma jer je bio poslom u Ivanić-gradu, ili Sv. Ivanu Zelini, u svakom slučaju nečemu što ima veze sa sv. Ivanom, a nije osobito blizu kvarta (nije Trogir).
Mobitel nisam imala jer tko normalan nosi mobitel kad samo skoči dolje po kruh.
Vani je bilo prilično hladno, a obučene baš nismo bile najjače, jer tko oblači i šal i rukavice i sve ako samo skoči dolje po kruh. K tome, N. je bila pospana, a bome joj se bližilo i vrijeme za užinu.
Drugim riječima: morala sam se po svaku cijenu dokopati telefona te nazvati nekoga tko ima rezervni ključ.
Pozvonila sam dvjema bakicama iz ulaza s kojima sam si, kao, dobra.
Nijedna mi nije otvorila.
Možda nisu bile doma?
Aha, žene njihovih godina obično imaju tendenciju da oko podneva hladnog zimskog dana budu na Baliju.
(Dobro, ova jedna je možda fakat šetala psa.)
Ali mislim da je vjerojatnije da su, kao svaki normalan stanovnik velikog grada, diskretno provirile kroz špijunku, vidjele ženu s najlon vrećicom i bebom na boku i zaključile da je prosjakinja te se na prstima vratile u dnevni boravak.
Toliko o susjedskoj pomoći kad ti treba.

Priča završava tako da sam otišla do frenda koji srećom živi u blizini i izvukla ga iz kreveta u podne (nije me ubio, zato što sam ga svojedobno upoznala sa ženom njegovog života, za koju trenutno ne znam je li još uvijek žena njegovog života, ali tada je sigurno još bila, a ja vjerujem da i sad još uvijek jest, ali… komplicirano je). Od njega sam telefonirala mami koja nije imala ključ, sestri koja nije imala ključ te naposljetku tati koji ga je imao i sjeo u auto i dofurao ga za nekih petnaestak minuta.
Jedino se čovjek u familiju može pouzdat u životu, i možda pokojeg prijatelja.

Napisao je netko jednom da su suvremeni ljudi nomadi, i to ne nužno zato što se stalno sele, već zato što su u nemogućnosti osjećati se dijelom uže zajednice.
Pa se arhitekti stambenih zgrada ubiše da stvore socijalne prostore u kojima ljudi mogu komunicirati i biti, kao, zajednica.
Čitam tako nedavno intervju s Hrvojem Njirićem gdje on priča o socijalnom angažmanu arhitekture, pa kaže kako je svojim studentima na Arhitektonskom faksu u Splitu zadao projektantsku temu: tolerancija. (Pazite, ne zajednica, nego tolerancija!) Pa kaže, otprilike, kao, zašto ne zamisliti kako bi izgledala stambena jedinica u kojoj bi jedni pokraj drugih živjeli bogati mladi menadžer, grupa studenata i obitelj na socijalnom minimumu. Različite kategorije stanara, kaže Njirić, a ja copy&pastam, bi mogle rezultirati interesantnim okruženjem, koje bi, u najmanju ruku, bilo adekvatan životni okvir djeci koja bi tu odrastala.

Evo, profesore, ja sam zamislila.
Ovako.
Grupa studenata ima tulum i odvija na najglasnije Boba Marleya dok socijalna obitelj pokušava zaspati.
Grupa studenata fumari travu na terasi dok se socijalna djeca igraju dolje u dvorištu.
Socijalna djeca prejako napucaju loptu i polome mladom menadžeru japanski cedar u minimalističkoj žardinjeri.
Mladi menadžer upravo pokušava zbariti novu kolegicu iz HR odjela uz svijeće, vino, fusion večeru i „Cafe del mar“, kad se iz stana socijalne obitelji prolomi kažite mi jeeeesu li vas prevarili.
Mladi menadžer odlučio je porušiti još koji zid u stanu i prebaciti kuhinju tamo gdje je kupaona jer mu ni Njirić to nije dovoljno dobro projektirao, pa tjedan dana maltretira cijelu kuću zvukovima štemanja, bušenja, isključivanjem vode, curenjem vode i nestankom vode.

Možda je sve ovo gore napisano jedan veliki kliše, ali ja ipak mislim da je vrlo blisko realnosti te da je vrhunac tolerancije, da ne kažem zajedništva, ovih ljudi to što još uvijek uspijevaju jedni drugima promrmljati pristojan pozdrav na stubištu.
Mislim, kako da oni funkcioniraju kao zajednica? Pa ne bi ni da su na Big Brotheru. I da su potpisali ugovor koji će im na kraju emisije omogućiti da statiraju u reklami za Karlovačko.

Ljudi žive u stambenim zgradama jednostavno zato što nemaju mogućnosti za vlastitu kuću. (Ili, u mom osobnom slučaju, za vlastiti loft koji zauzima cijeli kat i lift vodi direktno u dnevni boravak, jel se sjećate Alexis u „Dinastiji“?) Tamo su iskombinirani s drugim ljudima po principu čiste slučajnosti (mislim da je nekakva socijalna stratifikacija kvartova kod nas još uvijek u začetku), pa ne vidim velike perspektive u toj silnoj želji da ih se natjera na druženje. Znam neke frendove koji imaju čisto ugodne susjede kod kojih su par puta završili na sasvim solidnom tulumu, ali one Seinfeld ili Friends situacije – pa, u stvarnosti, kako da kažem, ne postoje. Za druženje je ipak potrebne nekakav minimum zajedničkih osobina i interesa.
Ja sam stoga trenutno sasvim zadovoljna time što:
-nitko mi ne krade vino iz podruma (ovaaaj, zapravo mi ni ne držimo vino u podrumu. Držimo ga na stalku koji je postavljen u stanu na takvom mjestu da bi Renea Bakalovića, da to vidi, instantno spopala tahikardija. Ali to nije toliko važno jer ga ionako dovoljno brzo popijemo.)
-nitko mi još nije ukrao biciklo
-nitko ne mlati ženu (ni muža)
-nitko ne navija cajke (dobro, jesu jednom)
-netko u ulazu čak svira violinu
-seksaju se (to je pohvalno)
-nitko nema malo dijete koje vrišti, vuče stolice po parketu i nabija po podu tenisku lopticu (osim nas)
-prestali su čak organizirati PlayStation turnire u nogometu
-predstavnica suvlasnika zgrade je simpatična žena koja izgleda mlađe nego što jest, fura šiltericu i dobre čizme, vozi se na biciklu i ima psa.
Čak zna sročiti i pismenu obavijest.

Tražiti više već je razmaženo.

srijeda, 07.07.2010.

DEVET PRIČA, A SVE DOBRE

Nedavno je umro JD Salinger, ali ovaj post nije nikakav in memoriam ili tako nešto. Ionako o njemu ne znam ništa osim da je pola stoljeća živio povučen od svijeta u nekoj kolibi u vukojebini. Mislim i da sam u nekakvoj Gloriji ili slično jednom pročitala da je bio zao prema ženi. Tjah. Tko od umjetnika nije. Picasso, Pollock, Dylan, Lennon, Sartre, sve govno do govna u privatnom životu. Srećom pa su nas teoretičari recepcije naučili da odvajamo djelo od čovjeka.
JD je najpoznatiji po svom romanu Catcher in the Rye, u nas poznatom kao Lovac u žitu makar ga je trebalo prevesti kao Hvatač u raži (još žito i raž, ajde, koga briga, ali lovac i hvatač...). Anyways, ono što želim reći jest da je ta kultna, generacijska knjiga zapravo... paaa, hmmm... poprilično dosadna.
Baš onako, pravo, dosadna, i ako je ona jedino što ste ikada uzeli u ruke od starog JD-a, lako moguće da vas je odbila od čitanja drugih njegovih djela.
A to bi bila velika, velika šteta.
Naime, JD je napisao knjigu koja se zove 'Devet priča' i sastoji se, da čovjek ne povjeruje, od devet priča, i najbolja je knjiga na svijetu. Meni. Trenutno. Čitala sam je dosad bar tri puta u rasponu od srednje škole do danas i svaki put mi bude najbolja knjiga na svijetu, a to nije mala stvar. Odmah za njom je, štono bi se reklo, diše joj za vratom, 'Franny i Zooey' od istog autora. Ali da biste istinski voljeli 'Franny i Zooey', trebate (barem malo) biti natprosječno inteligentno dijete koje je izraslo u lagano intelektualno-snobovski nastrojenog diplomanta Filozofskog faksa.
Za 'Devet priča' to nije tako nužno.

Zašto je to najboljih devet priča na svijetu (dobro, možda ne pojedinačno, ali u grupi svakako)?



Kao prvo, osim što znam da je proveo pola života u samotnoj kolibici (i possibly bio zao prema ženi), znam i da je JD poprilično brijao na zen. I to se u pričama jako vidi. Ne, nema u njima redovnika i zdjelica s rižom, premda ima nenadanih prosvjetljenja pred izlogom dućana s ortopedskom opremom i za pultom u supermarketu, a i razglaba se sporadično o Istoku i meditaciji. Ali zen se prvenstveno očituje u pažnji za detalje, za neke obične, banalne, svakodnevne detalje ispod kojih su zapravo skriveni cijeli svemiri.
Jer u tim pričama se manje-više ništa ne događa, osim što likovi pričaju. Pričaju i pričaju li pričaju o nekim svakodnevnim temama, netko se porezao, netko ima zanimljiv ručni sat, netko evocira uspomene s koledža... A zapravo, u pozadini svega toga, nema čega nema: sve pršti od značenja, traumi, emocija snažnih ko planina. A sve suzdržano, fino, tečno.
To me dovodi do druge fascinantne stvari u tim pričama, a to je životno i spontano ponašanje likova. Rekla bih da su priče užasno filmske, ali zapravo su više od toga, jer kako ti likovi podižu telefonske slušalice, lakiraju nokte dok pričaju na telefon, drže nogu na prozorskoj dasci, balansiraju sa čašom koktela, prolaze rukom kroz kosu... drugačije, životnije, neposrednije i jasnije nego u bilo kojoj drugoj knjizi. I što je najbolje od svega, kako puše cigarete. Nema literarnog djela na svijetu u kojem likovi bolje i kulerskije puše cigarete. (Dobro ih puše i u 'Franny i Zooey', ali malo pretjerano, mislim, stalno pale jednu za drugom pa ih već na pola knjige počinješ zamišljati s galopirajućim karcinomom, dok su u 'Devet priča', onako, taman savršeni.)
Zatim, ne postoji knjiga s tako dobrim dječjim likovima.
Kad pogledaš, umjetnici su uvijek imali nekih problema s prikazivanjem djece. Recimo, slikari. Rafaelovi mali Isusi su, koliko sam ih ja vidjela, uglavnom totalne male nakaze. U baroku su pak svi ko male hladetine. Uvijek neka muka s tom djecom. Ili su kliše, ili imaju nadnaravne sposobnosti, ili se ne zna što bi se s njima. Ovdje su djeca toliko fucking od krvi i mesa da je to nevjerojatno. Toliko su dječje stvarna bez ikakve glupe sentimentalnosti ili nekakvog preseravajućeg psihologiziranja. I 'Dolje kod čamca' je zbog malog nesretnog durećeg Lionela najbolja od svih devet dobrih. I dijalog koji njegova mama vodi s njim pokušavajući ga navesti da kaže što se dogodilo (i pritom užasno kulerski puši cigaretu!) je toliko jeben da ga treba staviti u sve udžbenike iz pedagogije i razvojne psihologije. I njegov konačno izvučeni odgovor je toliko dirljiv da se čovjek poželi ugurati u stranice knjige, premda ne zna što bi onda točno napravio ili rekao, ali jednostavno, smatra da mu je mjesto tamo.
A to je valjda nekakva preporuka.

Za kraj citat:
Do tri poslije podne bio sam već spakirao sve svoje stvari u vojničku vreću, među njima i platnenu torbu od plinske maske punu knjiga koje sam donio sa sobom preko mora. (Samu plinsku masku bio sam još prije nekoliko tjedana bacio kroz okno broda Mauretania, potpuno svjestan da ja, ako neprijatelj ikada upotrijebi bojne otrove, nikad neću stići da na vrijeme navučem tu prokletu stvar.)
Jeste li ikada imali osjećaj da se na ovom svijetu baš i ne snalazite uvijek najbolje?
Ma jasno da jeste.

subota, 26.06.2010.

PROBUĐENA SAVJEST (BOLJE IKAD...)

Nedavno je moje dijete prvi put u životu bilo stvarno bolesno. Mislim, ništa neuobičajeno, nekakva viroza, ali trajala je prilično dugo i četiri dana joj nismo nikako uspijevali skinuti temperaturu sa 39-40 stupnjeva... (za one koji ne znaju: to uključuje buđenje otprilike svaka dva sata, nasilno guranje ibuprofena u usta špricom, pa mala noćna tuširanja... ihajhaj...)
Ne znam točno zašto, ali taj događaj me potaknuo da napišem otvoreno pismo osobi koja se zove Filip Naranča, iz Splita je i sada ima otprilike 29-30 godina.

Vjerujem da takvih ima više, ali the true Filip Naranča će se prepoznati po tome što je prije nekih 26-27 godina ležao na dječjoj otorinolaringologiji KBC Šalata u Zagrebu.
Imao je tri godine, bio je beskrajno jadan i cijelu noć je plakao za mamom. Nadam se da u međuvremenu nije izrastao u nekog macho retarda kojeg bi ova izjava uvrijedila. Jbg, nothing we can do, i muški su u dobi od tri godine podložni separacijskom strahu.
Ja sam isto u to vrijeme ležala na dječjoj otorinolaringologiji KBC Šalata, kao i moja cimerica koja se, ako se dobro sjećam, zvala Mihaela (ali ja sam na dječjoj otorinolaringologiji KBC Šalata ležala barem pet puta, pa može biti i da sam ih pobrkala).
Mihaela i ja smo bile navlas jednako beskrajno jadne kao i Filip Naranča, mada bi netko možda pomislio da smo bile nešto malo manje jadne jer smo imale čak pet godina i obje smo bile iz Zagreba pa su nas barem mogli pustiti doma za vikend.
Uglavnom, kako je najbolji način da se boriš sa vlastitom jadnošću taj da nađeš nekoga tko je još jadniji od tebe pa ga maltretiraš, nas dvije smo zapikirale na Filipa Naranču.
Ne, nismo ga izbole noževima i ukrale mu mobitel, što bi se vjerojatno danas dogodilo, ali svejedno smo bile grozne prema njemu.
Dolazile smo do njega i govorile smo mu da je jadan i da šta urla. Sa svim autoritetom svojih pet godina derale smo se na njega da neka umukne i da mu tu nema mame. Sve dok valjda nije došla neka sestra i potjerala nas u krevet.
Evo, dragi Filipe Naranča, makar se vjerojatno toga ni ne sjećaš jer si kao svaka normalna osoba takve pizdarije iz djetinjstva potisnuo duboko u Sjenu, stvarno mi je žao što sam bila takva mala kučka.
Ako te to imalo raduje, i ja sam imala svoj hard time na Šalati. Evo, jedne noći mi je ispao iz kreveta plišani Snoopy, i kad se nakon sto godina mog plakanja napokon pojavila sestra, izderala se na mene da šta ne spavam i otišla, a Snoopy je ostao na podu.
Možda je i njoj kasnije bilo žao. U protivnom se nadam da ju je u međuvremenu raspljeskao po kolniku neki pripadnik zlatne mladeži u punoj brzini. Jer ona je imala puno više od pet godina, pa je mogla znati bolje.
Anyway, dragi Filipe Naranča, nadam se da se moje dijete (a i tvoje ako ga kaniš imati) neće naći u situaciji u kojoj smo se našli ti i ja.
Nadam se također da ti je operacija dobro prošla.
Pozz, kiss, xoxo itd.
Uprava Frizeraja

utorak, 15.06.2010.

PEDERI, MASONI, ŽIDOVI I DARTH VADER

Nikada ne bih umro za svoja uvjerenja. Možda su sva pogrešna.
(Bertrand Russell)

Za početak, da objasnim uvodni citat i izbjegnem nesporazume:
Ja sam skeptik. 'Ime ruže' mi je najdraža knjiga. Ne vjerujem sve što mi se kaže na CNN-u ili što pročitam u Jutarnjem. Svjesna sam koliko je 9/11 dobra učinio američkoj vladi i svinjska gripa farmaceutskim kompanijama. Gledala sam Zeitgeist. Ne vjerujem da smo sami u cijelom cjelcatom svemiru. Ne vjerujem da su kapitalizam i demokracija najbolji od svih sustava i društvenih uređenja. Ne vjerujem da je vladama i kapitalu imalo špica obrazovni sustav u kojem će svi biti općeobrazovani i sposobni kritički razmišljati i prosuđivati. Ne vjerujem da udžbenici iz povijesti govore istinu i samo istinu. Ne vjerujem da je britanska kraljica bila presretna kad joj se majka budućeg kralja vucarala okolo s muslimanom.
Said that, prelazim na poantu:
Ne volim teoretičare zavjere.

Naravno, svi mi vjerujemo u neke stvari jednostavno tako, jer vjerujemo, jer nam se čine logičnima ili imamo osjećaj da su istinite, premda ne možemo sto posto znati. I to je okej. Meni su recimo teorije zavjere bile jedno vrijeme jako zabavne, neke i vrlo uvjerljive, ali onda su, brate, uvođenjem ljudi-reptila i Da Vincijevog koda stvari stvarno otišle over the edge.
Jeste li i vi primijetili kako ljudi postaju sve više i više paranoični? Jednostavno više ne postoje nesretni slučajevi, shit doesn't just happen. Riknuo vam disk, a niste imali backup? Iluminati! Ostavila vas je cura? Opus Dei! Pošpricao vas je auto od glave do pete dok ste se po kiši vraćali doma s posla? Texaco! Boli vas glava? A) Netko vam pokušava kontrolirati um. B) To se događa od promjena vremena, koje su postale potpuno neprirodne za ovo doba godine zato što američka administracija upravlja globalnom klimom pomoću zrake Nikole Tesle.

Mislim da ljudi poprilično gube pojam za realnost.



Eto tako, sredinom studenoga prošle godine: ja sjedim doma nakon što je dragi zbog svinjske gripe završio u Zaraznoj i živciram se. (Zapravo, kad smo kod gubljenja pojma za realnost, ne znam može li se živciranjem nazvati kad totalno pukneš, jer je to kap koja je prelila čašu jedne inače vrlo stresne godine, pa gubiš svaki trag racionalnosti i samokontrole, zoveš mamu i najbolju frendicu i histerično urličeš u slušalicu: 'Šta ako umre? Šta ako umre?', frendica te tješi da to nikako ne očekuje, a mama izlazi s posla i pojavljuje ti se na vratima, utrpa ti u usta Normabel, a tebe skupa s bebom utrpa u auto i odvede doma na njoke sa saftom, samo je jedna mama.)
No dobro, nakon toga… ja sjedim doma u polunamještenom stanu i živciram se, onako, u granicama normale, pa da mi vrijeme živciranja brže prođe, pozovem k sebi na kavu jednu drugu, inače zaista dragu prijateljicu, a u slobodno vrijeme teoretičarku zavjere.
Na moju obavijest o tome kako su dragog poslali u Zaraznu jer već dva dana ne uspijeva skinuti temperaturu ispod 39 i dobio je upalu pluća, moja, bez ikakve ironije, draga i jako voljena frendica i u svakom pogledu super cura, počinje priču o tome kako su nedavno u Poljskoj (ili Ukrajini, ubijte me) viđeni avioni kako u niskom letu zasipaju polja nekakvim prahom, nakon čega je izbila epidemija španjolske gripe…
Ah, ta neprocjenjiva prijateljska lijepa riječ.
Tjedan dana kasnije, zove ona dragoga da mu se raspita za zdravlje, pa ga usput upita i:
'Kaj ti nije bed što si uzimao Tamiflu?'
Odnosno: kaj ti je bilo toliko važno da skineš visoku temperaturu i konačno dođeš k sebi, da te nije uopće zabrinjavala činjenica da si sada mikročipiran i podložan subliminalnim naredbama iz centara moći?
Da, baš u to doba bila je i ona emisija 'Na rubu znanosti' s austrijskom novinarkom koja metilja gluposti o mikročipovima u cjepivu, nakon čega su se i na blogu neki ljudi zapitali ne bi li nacionalna televizija, kad smo već prisiljeni plaćati reket, pardon, pretplatu, ipak trebala zadržati barem minimum objektivnosti i edukativnosti. Obožavam Krešimira Mišaka, ali da je znao dovest u emisiju kojekakve trabunjajuće čudake, znao je. Mogao je napraviti drugačiji izbor gostiju. Kad smo već kod toga, sjećam se onog nekog lika iz Epidemiološkog zavoda koji je kritizirao cjepivo protiv H1N1 vrlo smislenim i razumnim argumentima (veoma zdravoseljački rečeno, pretjerano nabrijavaju imunološki sustav, pogotovo kod mladih i inače zdravih ljudi, pa postoji velika šansa od naknadnog razvoja autoimunih bolesti). A čak i on je preporučao cijepljenje rizičnim skupinama.
Ali ne.
Mikročipiranje.

A sad slijedi pet razloga zašto mi teoretičari zavjera idu na živce, a trebali bi i vama.

1. Većina ih zapravo nema puno veću sposobnost kritičkog razmišljanja od prosječnog Joe the plummera koji sjedi doma i vjeruje svemu što čuje na Dnevniku i Farmi.
Princip je isti, sve su ostalo nijanse… neki su odabrali pušiti sve što se kaže na CNN-u, a drugi sve što na svom predavanju u lokalnom Vatrogasnom domu, snimanom kamerom iz ruke, kaže o susretima s alienima bivši vodnik marinaca, PTSP-ovac i u slobodno vrijeme arheolog-amater. Negdje svaki čovjek mora naći uporište i autoritet kojem će vjerovati, pa nekome najbolje sjedne župnik, nekome Oprah, a nekome Yoda, i to samo po sebi ne bi bilo ništa strašno, da nije sljedeće činjenice, a to je…

2. Teoretičari zavjere su uvjereni da su puno, puuuuno pametniji od drugih ljudi.
Pascal Bruckner je jednom napisao da ne razumije odakle sve te mistifikacije o namjerama korporacija da zavladaju svijetom, kad su te njihove namjere vrlo jasno i otvoreno opisane, uz detaljne planove i strategije, u svakom ozbiljnijem ekonomskom časopisu. Ali ne, stvari ne mogu biti jednostavne i očite, jer kako bi onda teoretičari zavjere mogli ispasti pametni i važni i možda čak imati vlastitu web stranicu, woooooow?! Sigurno ste se bar jednom našli u poziciji da se u društvu teoretičara zavjere usudite izraziti sumnju u podatak da je Obamu na vlast doveo osobno Nečastivi (Yes we can unatrag = Thank you Satan, znate to?), na što ste dobili pogled toliko sažalan i prezriv, kao da ste upravo rekli… da se Adolf Hitler stvarno ubio '45. u Berlinu!



No ni taj sažalni, prezrivi, patronizirajući pogled ne bi bio toliko strašan da nije sljedeće činjenice, a to je…

3. Teoretičari zavjere imaju silne, nekontrolirane prosvjetiteljske porive.
E tu su skoro, SKORO (!!!) kao vegani. Neće vas pustiti da živite neosviješteno i u mraku neznanja, aaaa ne, tu sad kreće peračina mozga. Argumenti. Znanstveno je dokazano. Istraživanja su potvrdila. Sestrična šogora moje susjede je vidjela na svoje oči. Ima na internetu. Bivši general je priznao. Jasno se čuje kad se pusti naopačke. Jasno se vidi kad približiš i dugo gledaš i ne trepneš i pritom zadržiš dah i brojiš do tri na japanskom. Očito je, majkumu!
No čak i to uvjeravanje bi se moglo istrpiti, da nema sljedeće činjenice, a to je…

4. Kontradiktorni su.
Pa dajte se više dogovorite: jesu li princezu Dianu ubili jer se spanđala s muslimanom ili zato što je otkrila da su članovi kraljevske obitelji shapeshifting gmazovi (što i nije toliko nevjerojatno, kad čovjek razmisli)? Jesu li ljudi bili na Mjesecu i tamo našli tajanstvene kupole ili su cijeli odlazak na Mjesec izrežirali u filmskom studiju? Jebiga, nije svejedno!

I na kraju, iliti ultimativno:
5. Ni sami ne vjeruju stvarno u sve te zavjere.
Jer naime, čovjeku koji bi iskreno, istinski vjerovao u sve te mind controlling reptile, vanzemaljce, Sotone, tajne planove nepobjedivih zlih sila, ne bi preostalo ništa drugo nego da se ubije ili da pobjegne na neki udaljeni otočić i tamo se sklupča i čeka da umre. A teoretičari zavjere i dalje, eto, rade za plaću, gledaju televiziju, skidaju filmove s torrenta, pokušavaju završiti škole i zasnovati obitelj, pa čak možda i dječicu izroditi, novo topovsko meso za aliene i korporacije.
Ne, oni su naprosto lijeni ko guzice.
Lakše je za sve okriviti masone i ostat doma i otvorit pivicu dok se odvijaju prosvjedi ili skupljaju potpisi za referendum.
Lakše je za svoje neuspjehe okriviti židovske bankare nego se malo obrazovati i informirati pa ne dizat kredit za Audija i lujvitonku ako nisi baš u tom platnom razredu. (Joj lujvitonke. Moram jedan post ekskluzivno posvetiti samo njima. Gore su od teorija zavjere i vegana zajedno.)

Oni koji proizvode vitonke, te oni koji općenito drže lovu i vlast, sigurno smatraju da su teorije zavjere najbolja stvar koja im se mogla dogoditi. Zapravo, oni su i izmislili većinu. Jer dok se ljudi natežu oko toga postoji li još jedan planet u Sunčevom sustavu i da li Kentucky Fried Chicken čini crnce impotentnima, nemaju vremena obratiti pažnju na nove izmjene zakona, sitna slova na kreditnim ugovorima, muljarije bankovnih menadžera, bespravnu uzurpaciju javnog prostora i slično.

I tako, dragi moji, dok nam sudbine kroji globalna pedersko-židovsko-masonska vlada na čelu s Darth Vaderom, želim vas podsjetiti da je konačno došlo ljeto i da na tom tužnom, nepravednom i zlom svijetu još uvijek postoji hrpa stvari u kojima u rano ljeto možete bezočno uživati: borovnice, jagode sa šlagom, vožnja biciklom, miris bazge i lipe, open air festivali (znam, znam, uvijek pada kiša, jbg, NASA), seks na otvorenom, more još svježe i nezagađeno od hrpe turista, limunada s ledom, kokteli s ledom, salata od friških krastavaca, pokošena trava, lagana i kratka odjeća koja osigurava pokazivanje tijela slučajnim prolaznicima (ajde, ajde, i Naomi ima celulita)…
Tko više voli zimu, gmaz.
Ozbiljno.

P.S. Moram napomenuti, kad sam uploadala slike, kod koji me TinyPic tražio da upišem bio je devilish mem. Slučajno, kažete?!

petak, 01.01.2010.

MALI ABECEDARIJ DVIJE I DEVETE

Avatar. Najskuplji film svih vremena, budućnost filmske umjetnosti i tehnologije. To valjda znači da će uskoro filmovi biti većim dijelom CGI (što mi je ok) i da će biti u 3D tehnici (što mi je bezveze jer me nakon dva i pol sata fakat počne boljeti glava od tih glupih naočala, ali dobro). Inače, sami film je vizualno stvarno raskošan, za priču je jasno kako će teći i završiti nakon prva tri kadra, dijalozi su budalasti, poruka je lijepa i humana, makar ne znam jeste li primijetili da je sve skupa pomalo patronizing za jedan film čija je namjera kritizirati zle zapadnjake, a što se tiče ekološkog segmenta priče... paaa, jeste li se nakon gledanja filma štogod kraće tuširali ili si dali truda da razvrstate smeće? Hmmm... nisam ni mislila.

Big Bang Theory. 'Ali to je skoro kao preljub!' zavapio je moj dragi kad je otkrio da stare epizode gledam sama dok njega nema doma. Što reći, totalno smo se navukli na seriju o četiri geeka koji znaju sve o mehanici space shuttlea, hakiranju tuđih blogova i Battlestar Galaktici, ali ne znaju zbariti ženu čak ni u WoW-u, te o njihovoj zgođušnoj plavoj Midwest susjedi. Štoviše, soft kitty, warm kitty/little ball of fur postala je vrlo učinkovito sredstvo za uspavljivanje naše N. I da, ima li negdje neki prosvjetiteljski nastrojeni fizičar koji bi mi u par zdravoseljačkih rečenica mogao objasniti što je, kvragu, ta teorija struna?!

Costa Coffee. Tradicija je nalagala da se u ljetnim nedjeljnim prijepodnevima tamo sjedne na kavu i predobar kolač od mrkve. Živjela tradicija!

Droga. Nikada nisam bila baš neki konzument iste, jer se nakon nekoliko davnih i neslavnih iskustava s hašem i travom, koji su uključivali paranoične napade, mučninu i crvene fleke po licu, nisam ni usudila puno dalje eksperimentirati. No ova godina bila je nešto vrlo posebno. Najprije sam na samom početku godine dobila šut morfija u venu, što je, moram priznati, bilo hvalevrijedno iskustvo zbog kojega, i isključivo zbog njega, dolazim u napast da svakoj ženi preporučim rađanje na drip. Sweet sister morphine… zna Mick Jagger. Ajde, nije bila loša ni ona lokalna anestezija za šivanje epiziotomije (Ja /veselo/: Hej, jel i vi čujete to glasno zujanje ili samo ja? Babica i doktorica /izmjenjuju zabrinut pogled/: Hmmmmm…ovaaaj…pričajte s nama! Pričajte s nama!) Koji mjesec kasnije sam se legalno i skoro besplatno dokopala hrpe antidepresiva i Normabela, nakon što se moja doktorica složila da periodično ridanje na podu kupaonice i nazivanje bliskih ljudi govnima koja su me ostavila samu samcatu na svijetu ima bitne elemente postporođajne depresije. Onda sam malo proučila nuspojave tih sranja i zaključila da su manje-više iste kao i indikacije za liječenje. Te se zbrojila u glavi i okrenula nekim drugim lijekovima, kao što su druženje s frendovima, vino, čokolada i seks. I viski, kad baš nevolja pritisne.



Everest. Tamo se ove godine po prvi put popenjala hrvatska ženska ekspedicija! Bravo, cure!

Forumi. Omiljena virtualna mjesta svih trudnica i mladih mama. Jer budući da živimo u postmodernom vremenu koje je obilježeno gomilama informacija i nedostatkom autoriteta i blablabla, nema ništa normalnije nego u trenucima dileme proguglati da vidiš što Barica iz Pušće Bistre smatra o uvođenju mliječnih proizvoda u dojenačku prehranu. No forumi imaju i dobrih strana. Glavna je ta da skužiš koliko si zapravo normalan/na. Skužiš, primjerice, da postoje roditelji (dobro, budimo iskreni: majke!) koji svom malom zlatu nikada ne bi kupili kašicu u dućanu, čak niti kad se ide na put, već hodaju okolo sa štapnim mikserom i maltretiraju konobare po restoranima da im donesu mrkvice i brokule. Koje su, mislim te restoranske mrkvice, sigurno biološki uzgojene i nikada pesticida nisu vidjele, te su zacijelo ubrane s rosne njive prije desetak minuta. S druge strane, postoje roditelji koje svoje malo zlato drže na mlijeku i smokiju. Postoje onda i oni koje smatraju da je ultrazvuk štetan jer je preglasan za bebu, budući da po decibelima odgovara ulasku vlaka u stanicu. Pa postoje oni što djecu nose u slingovima dok ne odu na faks. Mislim, djeca. Super su im ti slingovi jer mogu izdržati masu od dvajspet kila. I tak. Svega ima. Bogatstvo u različitosti.

Gripa. Svinjska, pandemijska, A(H1N1), kakogod. I to smo preživjeli ove godine skupa s upalom pluća, odnosno neki od nas. Snažnija polovica. Ja imam valjda imunitet od granita kad sam dosad ostala živa, pa sam sjedila doma, bedinala bebu i pisala get well čestitke.



Hrana za bebu. Čovječe, svašta sam otkrila ove godine. Otkrila sam čitav jedan svijet gomolja (underground veggies) za koje dosad nisam imala pojma da postoje, tipa pastrnjak, batata i koraba. Otkrila sam da je korabu dobro stavit u juhu, i pastrnjak isto, a batatu je dobro speći u pećnici i pomiješati s jabukom i cimetom. Pa sam onda otkrila amarant i proso, kuhala zobene pahuljice na rižinom mlijeku, ali na kraju zaključila da će dijete prespavati cijelu noć samo kada ga nafilaš škrobom iz gotovih kašica. Pa sam joj ribala mrkvicu i jabuku, što sama za sebe u životu nisam napravila jer sam lijena ko guzica, mada to obožavam jesti. Pa sam se prisilila uzeti u ruke sirovu komadinu teletine s kostima, kako bih je stavila u lonac i od nje napravila juhicu. Uglavnom, s obzirom na moju ljubav prema pripremanju hrane, bila sam požrtvovna as hell. Od Svevišnjeg sam zato nagrađena djetetom koje je potpuni svejed. I shvatila sam jednu stvar koju, ajde, moram priznati: kuhanje jest kreativno. Eto. Nek vam bude, Veljko Barbieri i Ano Ugarković.

Ikea. Jedini posjet inozemstvu ove godine. Volim Ikeu. Ako ima kod mene ijedan primjer adoriranja brenda, onda je to to. Nema toliko veze sa samim namještajem (koji nije baš najkvalitetniji na svijetu, da, da, znam, i što bi rekao Howard Wolowitz gledajući upute za sklapanje: Ovo ovdje je razlog zašto Šveđani nemaju svemirski program!), koliko ima veze... pa, valjda s mojim fetišem na skandinavsku demokraciju. Kako u politici, tako u dizajnu.

Jarun. Nikad nisam uokolo njega toliko šetala kao ove godine, koja je između ostaloga iznjedrila i jednu od najljepših Jeseni u posljednje vrijeme, toplu, sunčanu i punu boja. Volim Jarun. Pogotovo otoke. Pogotovo radnim danom prijepodne, kad nema nikoga. I kad je izmaglica nad vodom. Svjesna sam da buljenje u jezero s terase Aquariusa vjerojatno baš nije ekvivalent gledanju Brača i Šolte s rive, ali kad se kao ove godine ne ide na more, meni je i to dobro.

Kosor, Jadranka. Prva žena premijer na ovim prostorima. Prvi put sam za nju čula kao klinka, jer je u Smibu potpisivala nekakve "Vjerovali ili ne" crtice, tipa Jeste li znali da je siječanj dobio ime po sječi drveta. Trenutno ne znam što drugo da kažem o njoj.

Larcenet, Manu. Autor 'Svakidašnje borbe', najdirljivijeg stripa koji sam pročitala ne samo ove godine, nego uopće, ikada. A čitala sam 'Maus' i 'Perzepolis' i 'Potočiće'. Jedino što mu konkurira je ona scena iz 'Perzepolisa' kad tata na aerodromu kaže Marjani da si naruči sacher-tortu kad dođe u Beč.

Majstori. Pure evil. Pure, pure evil.

N. Osoba koja je toliko dominirala ovom godinom da na kraju ne znam što uopće napisati o njoj. Stalno štucanje. Cicanje kao mali ork. Prvo smijanje na glas. Remenčići. Stalna vaganja. Banane. Muke s uspavljivanjem. Čista, nepatvorena, ultimativna sreća vezana uz prve samostalne korake. Prepoznavanje prstića, pupka, lava, kocke, knjige i balona (mame i tate ponekad). Puzanje. Stajanje. Pljeskanje. Obožavanje predmeta s tipkama: daljinski, mobitel, tastatura. Velike oke s dugačkim trepavicama. Prva dva zubića. Itd. Itd. Sve isto kao kod drugih, a sve jedinstveno i neponovljivo.

Otvorenje Muzeja suvremene umjetnosti. Eto napokon i Hrvati imaju jedan, pa kad im dođe potreba da malo probauljaju po nekom golemom prostoru od sirovog betona i pjeskarenog stakla, punom čudnih zvukova, svijetlećih objekata i ružnjikavih golih ljudi, ne moraju više odlaziti u Kunsthaus Graz ili Tate Modern. P.S. Igrati ping-pong s ogledalom je frustrirajuće, sjuriti se s trećeg kata toboganom je zakon, a i Sanja Iveković mi je ok.

Ples na šipki. Priznajem, zbog paprene cijene razmišljala sam o tome da ga prevarim s Pilatesom. Ali kad mi to nije to... kad ja volim tu malu dvoranu sa crnim zidovima i u playeru Air ili Beady Belle ili Sade...

Recesija. Da, još uvijek. Hmmmm... investicijski fond se malčice oporavio... zagrebačko predstavništvo kuhinja propalo prije nego što su nam uspjeli dostaviti reklamaciju, te nam u kuhinji još uvijek fale lajsne, ladica i vrata (nema veze, s onakvim monterima, suits them right)... božićnica u limitiranom izdanju... frendica dobila otkaz... dragi ostao s poprilično malo kuna na firmi... sljedeća godina mogla bi biti vrlo, vrlo zanimljiva...

Selidbe. Nekoliko njih u familiji obilježilo je ovu godinu, između ostalog i naša. Da, to je jedan od stresnijih događanja u životu. U kombinaciji s rođenjem djeteta garantira jednu od opakijih godina u životu. Ali novi Stan je zakon! Ima puno svjetla. Ima puno mjesta. Ima puno dobre energije. Ima još puno nezavršenih stvari...

Thebes. Odlična stolna igra. Preporučam.

U2. Koncert u Maksimiru bio je povijesni događaj čiji su civilizacijski razmjeri na ovim prostorima ravni jedino izboru žene za premijera. Ironiju na stranu, nisam bila na koncertu i to mi je žao jer sam se baš zaželjela stadionskih spektakla. A i volim U2. Mislim da je Bono cool i povremeno seksi, te mu opraštam što je snimio "Pop" i što ne plaća porez u vlastitoj državi dok se ujedno zalaže za povećanje poreza kako bi se mogao oprostiti dug zemljama Trećeg svijeta. Ili tako nekako.

Vještine i znanja. Ove godine usvojila sam ih poprilično. Evo nekih: koristiti perilicu za suđe (dosadašnja kuhinja nam je bila premala za nju). Cjenkati se s bezobraznim majstorom. Prematati bebu. Prematati bebu u polumračnom i vlažnom wc-u Paviljona 19 Zagrebačkog velesajma na wc školjci dimenzija 20x20 cm. Brzo jesti. Brzo kuhati. Raditi tri stvari istovremeno. Spavati sjedeći.

Zahvale. I na kraju, u čistoj holivudskoj maniri, imam potrebu zahvaliti nekim ljudima. Što su imali strpljenja. Što su mi čuvali bebu. Što su mi skuhali ručak. Što su mi došli u kvart na prvu postporođajnu kavu (a Bog zna da moj stari kvart nije u zoni tramvaja). Što su me dovozili i odvozili (jer ja sam, baš kao i dr. Sheldon Cooper, evolucijski prenapredna da bih savladala nešto tako prizemno kao što je vožnja auta). Što su me slušali. Što su me zvali. Što su usred mog napada depresije izašli i vratili se s bocom vina i dvije bombonijere... Što im je bilo stalo do mene.

utorak, 22.12.2009.

WE ARE THE WORLD, WE ARE THE CHILDREN...

Kako stojite s duhom Božića?
Ja ne baš.
Jest da je pao snijeg i sve to (kako je krenulo, do Badnjaka će se pretvoriti u hrpu blata), "Gospodar prstenova" je na televiziji, ali eto, nekako se ove godine ne uspijevam ufurati. Jedino me potrošačka groznica, odnosno ljudi koji s izbezumljenim izrazima lica bauljaju po knjižarama i Living dućanima, tu i tamo malo podsjeti da su ipak oni dani u godini.
Ja se inače na početku svake godine zakunem da ću sve poklone za idući Božić pokupovati preko eBaya već do svibnja... i? I eto me neki dan, kako u najpatetičnijoj mogućoj situaciji stojim u Algoritmu ispred onih dvd-a po do 59 kuna (izbor se nije promijenio od 2006.) i razmišljam kome bi se nešto od toga dalo uvaliti.
Užas.
Dobro, imam isprike: dijete, selidba, majstori, bračne svađe i mirenja, gripe i viroze...
Svejedno, užas.
Nego, jedna od stvari na koje sam usput nabasala u Algoritmu bila je i knjiga 101 (ili tako neki broj) dječja knjiga koju morate pročitati prije nego odrastete.
Za većinu knjiga unutra nisam nikada čula, ali u želji da se nekako utuvim u taj božićni duh, blagdani, bajke, blablabla, child within... odlučila sam sastaviti listu dječjih knjiga koje su meni bile totalna špica kad sam bila dijete. (A i kasnije.)
I koje jedva, jedva, jedva čekam čitati svom djetetuuuu...

Neće ih biti 101, ni 501, ni 1000... Bit će ih sedam, kao patuljaka i kozlića i samuraja.
In random order:
A. A. Milne: Medo Winnie zvani Pooh
Pooh je volio prezalogajiti oko jedanaest sati prije podne, pa se obradovao kad je vidio kako Zec iznosi tanjuriće i šalice. A kad ga je upitao: 'Hoćeš li kruha s medom ili marmeladom?' toliko se uzbudio da je rekao: 'I s medom i s marmeladom', ali je brzo – da ne ispadne proždrljiv – dodao: 'Ali može i bez kruha'. Jedna od najboljih knjiga za djecu svih vremena, prostora i paralelnih svjetova.



Erich Kästner: Blizanke
Po ovome je snimljen i neki američki film koji nisam gledala... anyway, preslatka priča o dvjema curkama koje se upoznaju u nekom kampu i skuže da izgledaju prokleto identično. Zatim skuže da su zapravo sestre blizanke, a roditelji su im se razveli dok su još bile bebe ili tako nešto i jedna je ostala živjeti s mamom, druga s tatom, i nitko od roditelja nije nikada spominjao ove druge. Jedna curka se zove Lotta, a druga... ne sjećam se, možda Luisa? Uglavnom, one se iz zezancije odluče zamijeniti, ova koja je dosad živjela s tatom ode mami i obrnuto, pri čemu starci o tome nemaju pojma. Dogodi se niz smiješnih peripetija i naravno da se na kraju starci pomire i svi skupa žive zajedno dugo i sretno...

J. R. R. Tolkien: Hobit
Prvi susret i prva ljubav dogodila se kad sam imala otprilike četiri godine. Tada je moj tata čitao Hobita, a meni je svake večeri prepričavao ono što je pročitao. Bilbo Baggins. Goblini (bauci u srpskoj varijanti!). Zmaj Smaug. Thorin Hrastoštit. Gandalf. Gollumove zagonetke. Zli divovski pauci (ima li neka knjiga u kojoj su divovski pauci dobri?). U međuvremenu sam je sama pročitala više puta, na hrvatskom i engleskom i u strip varijanti, i dalje mislim da je jedna od najboljih dječjih knjiga ikada napisanih, jedino, pobogu J. R. R. Tolkiene, jel bi ti stvarno glava pala s ramena da si u svoje knjige ubacio ijedan punokrvan ženski lik??!! Čisto za identifikaciju...

Erich Kästner: Tonček i Točkica
Ne sjećam se najbolje kako ide radnja, samo se sjećam da sam ovu knjigu obožavala. Oni su klinci, najbolji prijatelji. On je siromašan, a ona je bogata, ali guvernanta (debela Berta) ju tjera da glumi da je siromašna i s njom na mostu prodaje šibice jer ima (debela Berta) nekog ljubavnika koji... nešto. U svakom slučaju, na kraju su svi sretni i skupa sa psom se igraju plovidbe u Rio de Janeiro. Andrea, posudiš mi ovu knjigu čim se vidimo!

Edith Nesbit: Začarani zamak
Klinci koji se najprije igraju čarolije, da bi na kraju na svoj užas skužili da čarolija zaista postoji. Prsten koji je ono što kažeš da jest. Skulpture koje oživljavaju u noći punog mjeseca (moj najdraži dio!). Groteskne lutke sklepane od jastuka i kišobrana koje također ožive i pretvore se u hrpu middle-class-pain-in-the-ass turista u potrazi za dobrim hotelom. Romantična ljubavna priča između mladog grofa i učiteljice francuskog. I epizoda totalnog pljuvanja po Amerikancima, u stilu Wildeovog "Cantervilleskog duha", ali s puno manje simpatija.

Anđelka Martić: Djedica Pričalo i čarobni vrutak
Evo i jedne hrvatske knjige u ovom pro-germanskom izboru. Curka provodi praznike kod bake i dide na selu (postoje li još bake i dide na selu?). Dida joj stalno priča neke lude, super bajke, između ostaloga o čarobnom izvoru čija voda pomlađuje. Dida je star i bolestan, pa se curka odluči krenuti na put da nađe taj izvor. Naravno, izvor postoji samo u priči, curka se izgubi u šumi, baka i dida se izbezume od brige i straha, baka poludi na didu što maloj puni glavu glupostima, ali sve završi sretno i idilično. Zapravo, uopće ne priznajem dječje priče u kojima sve ne završava barem pretežno sretno. Nemojte me jebat s onim kuknjavama da djeci odrasli kroz čitavo djetinjstvo lažu. Najbolje da ne lažu. Šta bi trebali, dat im odmah da čitaju izvješća o poslovanju Crobexa? Lažite im što dulje, zaboga! Ionako će najkasnije do dvajstpete-tridesete saznati svwe životne istine, a onda ode sve lagano ukurac. Gospodin Cohen ovako je to sročio: And I lift my glass to the awful truth / which you can't reveal to the ears of youth / except to say it isn't worth a dime...

Astrid Lindgren: Pipi Duga Čarapa
Dok sam bila mala, nije mi se sviđao Pipin imidž, te riđe pletenice i šlampaste čarape i to sve... ja sam ustvari bila baš girlie girl, oblačila sam bakine štikle i spavaćice i namjeravala sam postati princeza. No moja majka, moj ženski role model, nije me pogurala u pravom smjeru: ona nije podnosila štikle, na svoju maturalnu svečanost otišla je u trapericama, od šminke je koristila jedino sjenila, trudila se da me oblači unisex, te je bila i ostala jedina osoba na svijetu koja smatra da mi najbolje stoji kratka kosa. I tako sam ja, umjesto da se udam za princa, srednjoškolske dane provela slušajući punk i grunge i noseći tri razderane majice jednu preko druge (moja je prabaka umrla ne dočekavši da mi vidi nogu "u nekoj lijepoj cipelici, uskoj, elegantnoj"), a idol u oblačenju bila mi je Courtney Love. Modna špica bila mi je njezino pojavljivanje na MTV Awards u bijeloj svilenoj Versaceovoj haljini, raščupane zblajhane kose sa crnim izrastom i s bebom u naručju. I još je uz nju bio Kurt u nekakvoj majici od pidžame. Zapravo, kad bolje razmislim, Courtney Love je apsolutno po svemu realna kalifornijska varijanta Pipi Duge Čarape.
Što ja ustvari pokušavam reći? Iskreno, nemam pojma. Ali dajte djeci da čitaju Pipi Dugu Čarapu. Njezina autorica, Astrid Lindgren, bila je anarhistica i to se vidi u svim Pipinim pustolovinama. Možda vam djeca nakon toga baš neće stasati u princeze, ali who gives a fuck, ne završavaju princeze najbolje. Obično se slupaju u autu. Pogledajte si pokojnu Grace ili pokojnu Dianu.
Nije ni Courtney baš najbolje, ali je barem živa. I još se u stanju slikat gola.

subota, 05.12.2009.

KRONIKA JEDNE ADAPTACIJE

Ovako.
Ako zaključite da vašem stanu, novom ili starom, svejedno, treba adaptacija,
a ne živite u Njemačkoj, Švedskoj ili takvoj nekoj civiliziranoj zemlji gdje majstori, o čuda, izdaju račune i imaju nekakvo krovno cehovsko tijelo koje ih nadzire,
razmislite još jednom.
Živimo u materijalističkom društvu, znate. Sjetite se kako je to lijepo sročio pokojni šjor Toma Bebić:
A čoviku svakon malo triba,
Kad se rodi ni naramak slame,
Kad otegne, sve je crna zemja
Ne triba mu ni dva paša jame.
Jesu li te vaše pločice baš tako grozne? Jel vam taj zid baš stvarno toliko bode oči? Jel taj parket baš tako škripav? Je li ta drvenarija baš toliko propala?

Tjah, uzevši u obzir izgled prosječnog stana u Hrvata, odgovor je vjerojatno DA.
Ha ništa onda.
Krenite u tu adaptaciju i crpite iz tuđih iskustava.
Na primjer mojih.
Koja će ovdje biti sažeta u nekoliko kratkih žalosnih crtica.

Prva kratka crtica: Vodoinstalater.
Premještajući vodu za sudoper i perilicu, vodoinstalater iščupa dio nekakvog zajedničkog odvoda te susjedi do nas počinje curiti voda u kuhinji. Susjede do nas nema doma, pa voda polako počinje curiti i susjedi ispod nje. Alarmirana je kućepaziteljica i hitne intervencije, zatvaraju se ventili, preko svih mogućih susjeda pokušava se doći (i na kraju dolazi) do susjede koje nema doma. Na pitanje tko će podmiriti (srećom, ne tako veliku) štetu, vodoinstalater razvija teoriju prema kojoj bi prva susjeda trebala platiti drugoj susjedi, jer se ništa od ovoga ne bi dogodilo da ona nije ostavila da joj curka iz slavine.

Druga kratka crtica: Keramičari.
Keramičari dolaze ujutro. Dragi se sve dogovara s njima i onda ih ostavlja jer mora nešto neodgodivo obaviti. Keramičari odlaze po materijal.
Dragi se vraća nakon koja tri sata. Od keramičara ni traga ni glasa, s poslom se nije ni krenulo. Zašto? Usput ih iz nebu poznatog razloga zaustavlja murja. Keramičari se voze u novom mercedesu koji je jedan od njih, šef, baš kupio dan ranije. Murja provjerava probne tablice, nešto im se ne slaže, krivi serijski broj, kurac-palac, ekipa u novoj novcatoj mečki obučena ko protuhe u trenirke i radna odijela, zaključe oni da je sigurno riječ o ukradenom autu i bosanskoj mafiji te odvedoše naše keramičare u stanicu, zadržaše ih tri sata na ispitivanju, otvoriše dosjee te opališe kaznu od četrdeset tisuća kuna. Pa neka se oni poslije natežu i dokazuju s Mercedesom.

Treća kratka crtica: Vodoinstalater (II).
Iz ventila u kuhinji počinje curiti. Dragi zove vodoinstalatera. Vodoinstalater dolazi i veli: pa di curi? Pa evo tu, ovaj mlaz vode. Ma niš to ne curi, kaže vodoinstalater, zavrne nešto par puta i ode.

Četvrta kratka crtica: Vodoinstalater (III).
Iako smo mu rekli da napravi cijev za ispirač, vodoinstalater je napravio cijev za kotlić. Pločice su postavljene, prekasno je za bilo kakve izmjene, trebalo bi razbijati pločice i štemati zid. Niste mi to rekli. Jesmo, valjda se sjećamo. Ne, ne, valjda se ja sjećam. Treba ići kupiti kotlić.



Peta kratka crtica: Vodoinstalater (IV).
Dragi u posljednji tren sprečava vodoinstalatera da ne postavi lavabo u kupaoni na visinu na kojoj bi prilikom pranja ruku trebalo kleknuti. Je, tako mu je baš bila cijev. Ne dospijeva ga doduše spriječiti da pipu nad kadom postavi ukoso. Srećom, ne vidi se jako.
Ovo je ujedno i posljednja crtica u kojoj se pojavljuje vodoinstalater. Zasad.
Nove zvijezde: monteri kuhinje.

Šesta kratka crtica: Monteri kuhinje.
Monteri dostavljaju i raspakiravaju kuhinju. Zaključe da je došao krivi kutni element, naime bez ladice, kao i kriva vrata za perilicu, naime s vanjskim komandama, te da oni sad tu ništa ne mogu. Odu.
Dragi zove referenticu za kuhinju. He loses it. Dere se u slušalicu da se mi moramo preselit ovaj vikend i da imamo malu bebu i da bu ih sve tužil. Referentica šalje montere natrag da montiraju ono što mogu. A mogu sve. Osim nepostojeće ladice koja se može umetnuti kasnije.

Sedma kratka crtica: Monteri kuhinje (II).
Natežem se s glavnim monterom oko toga što će im se dodatno platiti, a što je već uračunato u cijenu kuhinje. Ja tvrdim da je montaža pipe već u cijeni, on tvrdi da nije. Dobro, onda će je stavit, ali je neće priključiti na vodu. Na kraju se slažemo da treba dodatno platiti ugradnju pipe, perilice i pećnice. Svako od toga košta sto pedeset kuna. Sve skupa petsto, zaključi glavni monter. Četiristo pedeset, kažem ja. Gledamo se ko Klint i onaj brkati u 'Dobar, loš, zao'. On se šeretski nasmiješi. Ja se šeretski nasmiješim. Dobro ajde (sic!), četiristo pedeset.

Osma kratka crtica: Monteri kuhinje (III).
Postavljajući viseće elemente, monteri probijaju cijev. Iz cijevi počinje curiti voda. Koji je kreten ovdje stavio cijev, pizde monteri. Nečuveno. Cijev u kuhinjskom zidu. Odmah može Mišak napravit emisiju o tome.
Alarmirana je kućepaziteljica i hitne intervencije. Iz hitnih intervencija dolazi blago alkoholizirani i tupo izgledajući lik po imenu Đuro.

Deveta crtica: blago alkoholizirani lik imena Đuro feat. monteri kuhinje.
Dragi i ja u denial fazi stojimo i gledamo kako blago alkoholizirani lik po imenu Đuro štema novi, djevičanski pofarbani bijeli zid. Dok su sve oči uprte u njega, monteri iskorištavaju priliku i počinju piliti leđa kuhinjskog ormara nasred sobe. Koja je prepuna kutija s knjigama. Koje su prepune piljevine.

Deseta crtica: Monteri kuhinje (IV).
Monteri sutradan dolaze i završavaju kuhinju. Ljubazni su. Samoinicijativno ugrađuju i ploču za kuhanje i to na odvojeni šteker od pećnice, dočim su dan prije pizdili da se oni neće u to miješat kad utičnica nije trofazna. Rezignirana i sretna što mi je pol kuhinje ipak u funkciji, nemam više živaca zvati udrugu za zaštitu potrošača i pisati mailove u Austriju. Život je ubio moj revolucionarni žar. I go with the flow.

Jedanaesta crtica: staklari.
Staklari su zapravo obavili posao (staklo za kuhinjski zid) krajnje profesionalno, što znači između ostaloga da su čak izdali račun i unaprijed u cijenu uključili PDV (!!??!?!), te da ih nije trebalo zvati dvadeset osam puta i podsjećati na svoje postojanje, ali ipak ne mogu ovdje ne spomenuti tupo izgledajućeg i po cigaretama zaudarajućeg lika po imenu Željko koji je došao obaviti izmjeru. Izmjera je trajala četrdesetak minuta. Željko se susreće s nepravim kutom. Pa što će sad, razmišlja Željko, gore je 201 cm, dolje je 200. Pa morat ćete koso rezat, velim ja, jel to problem? Željko se naslanja na radnu ploču, otpuhuje i šuti. Pa je, problem je. Pa zašto, pitam ja. Željac šuti i potiho rješava pitanje života, svemira i ostaloga. Tjah, veli, kutovi nikad nisu pravi. Gunđa. Mjeri opet. Šuti. Ha ništa, zaključi nakon deset minuta, to će se morat koso rezat. Crta u tekicu pravokutnik. Crta ga ko da crta Mona Lisu. Studiozno. Piše gore 201, dolje 200. Promatra svoje djelo. Zadovoljan je.

Umjesto zaključka:
Ako ste poput nas pozavršavali fakultete i nema vam više spasa, spasite barem svoju djecu.
Odmah im dajte da gledaju 'Graditelja Boba' sedam puta na dan.
Kupite im onu Boschovu bušilicu-igračku u Mulleru, nema veze ako su curice. Trebat će vam majstor u familiji.
Kakav doktor, advokat.
Planirajte na vrijeme.

petak, 11.09.2009.

KAD BUDEM STARA

Bojite li se starosti?
Bojite li se Alzheimera, pacemakera, katetera i ostalih –erova?
Koristite li SPF 50? Jedete li hranu bogatu vlaknima? Vježbate? Redovito?

Ja osobno ne vjerujem u SPF viši od 20, prehrana mi je otprilike kao Dr Jekyll/Mr Hyde (iliti: amarant, organski uzgojena blitva, tofu / pizza, Munchmellow, Crunchy Nut), a vježbanje... aerobik ne volim, trčanje mi je dosadno, pliva mi se samo u moru, pilates još ne probah, ali zato sam luda za plesom na šipki. Koji mi je u novoj sezoni poskupio na 300 kuna mjesečno, jebemti recesiju i život u najskupljem gradu u državi, a ja sam sirota majka na porodiljnom i uređujem stan...
Prije plesa na šipki bavila sam se aikidom, ali sam odustala kad sam shvatila (nakon godinu dana) da je većina ljudi koji se bave aikidom nekako... čudna. Čast i isprike iznimkama, ima ih, ali nekako mi je većina aikidoka djelovala...štajaznam, pa recimo, kao da u njihovim životima baš i nema odviše seksa.

Osim toga, znam da svrha treniranja aikida nije da se obraniš kad te u mračnoj uličici napadnu tri manijaka, već da se oplemeniš, jer put je cilj i blablabla, no ipak: jebeš vještinu samoobrane u kojoj je predviđeno da te protivnici napadaju jedan po jedan, zaletavajući se na tebe sa sto metara preko livade (O'sensei, pardon my French).
Prije aikida bila sam par puta na kendu, konkretno dvaput, ali tamo su mi se svi činili kao hrpa pomahnitalih Darth Vadera, a još se k tome ništa nije radilo bez urlikanja iz petnih žila na japanskom, što me neugodno podsjetilo na one američke filmove gdje glavni lik prolazi torturu obuke u marincima. Pa... ja nekako sebe ne vidim kao tog lika. Ili da se ljepše izrazim, ispada da sam ipak više Demi Moore u 'Striptizu' nego Demi Moore u 'G.I. Jane', after all.
(Mada ples na šipki nema nikakve veze sa striptizom, a nema, barem meni, ni toliko veze s otkrivanjem vlastite senzualnosti, nego je jednostavno ultra-zabavno visit naopačke s te šipke, fuckin' hell!)

Nego sad sam totalno skrenula s teme...
Ehm, starost.
Bojite li se? Strepite li? Ulažete li u budućnost?
Ja imam dva idola iz vlastitog života. Prvi je moja prabaka koja je umrla od starosti u devedesetoj godini. Jela je žlundre i pila jeftino vino i bila je najveća fajterica koju je svijet vidio, a par godina prije smrti operirala je slijepo crijevo i liječnici su joj rekli da joj organi izgledaju kao u šesnaestogodišnje cure.
Drugi je praujak mog dragog. On ima nekih osamdeset, živi u Austriji, svake godine obavezno putuje u Barcelonu koja mu je najdraži grad, a za Božić gari Alfu sto pedeset na sat kad dolazi u Hrvatsku posjetiti rodbinu.

Eh da, u starosti treba samo zdravlja i para, i kladim se da je onda to najljepši dio života.
A treba valjda i ono nešto što ti pomaže da ostariš dostojanstveno. Ne, ne mislim na botox, već na ono nešto što imaju:
-Catherine Deneuve
-Leonard Cohen
-Helen Mirren
A nemaju:
-Elizabeth Taylor
-Mickey Rourke
-Madonna
(dobro, ona još nije stara, ali kako je krenula...dobro, ljudi, jeste li vi normalni? Onakvo tijelo NIJE lijepo! Onakvo tijelo je alienski žilavo i isforsirano! Onako ne izgledaju ni starčići koji trče maraton! Dovraga, onako ne izgleda ni Iggy Pop!)
Hm, kad bolje pogledam, nitko s gornje liste nije Amerikanac, a s donje su svi... zajebano stariti u toj Americi, čini se.



A budući da i stanovništvo Europe sve više i više stari, uopće ne čudi da je gerijatrija, pardon, osobe treće dobi, počela zauzimati sve prominentnije mjesto u knjigama, filmovima, stripovima, čak i crtićima... i svuda se, skoro bez iznimke, ta dob prikazuje kao vrijeme kada čovjek konačno može ostvariti ono o čemu je cijeli život sanjao, a nikada nije imao vremena ili prilike.
Evo, u crtiću 'Nebesa' glavni lik (dedek koji neodoljivo podsjeća na Radovana Ivančevića) nakon smrti supruge odluči napokon realizirati njihov zajednički san i otići na Rajski slap u Južnoj Americi. (Na kraju se tamo bori protiv drugog, zlog dedeka.)
U 'Atlasu oblaka' Davida Mitchella nakladnik imenom Timothy Cavendish greškom završi u nekom jezivom staračkom domu (puno jezivijem od onog sanatorija iz 'Leta iznad kukavičjeg gnijezda'), i onda u jednoj od najurnebesnijih scena u povijesti književnosti bježi iz tog doma u ukradenom autu s još dvoje polu-ishlapjelih starčeka, probijajući ograde, gazeći progonitelje i rušeći sve pred sobom kao u najluđem holivudskom A-spektaklu.
Marquezova 'Ljubav u doba kolere' (o ljubavi koja se, nakon čitavog života provedenog u čekanju, realizira pod stare dane) je dosadnjikava knjiga, ali scena u kojoj ostarjeli Florentino Ariza dođe u posjet ostarjeloj Fermini Dazi i želi ugovoriti sastanak, a ona kaže da ga može primiti odmah, pa njemu od uzbuđenja popuste crijeva s kojima inače cijeli život ima problema i dobije proljev i mora navrat-nanos pobjeći... pa, fakat je jedna od najdirljivijih ljubavnih scena koje sam čitala.
Pa onda su tu Rabateovi 'Potočići', strip koji me odveo tamo kamo, priznajem, stvarno nisam bila sasvim spremna ići: u priču o staračkoj seksualnosti. Dobro, nije sve samo u tome (ima i pušenja trave!), ali prizor u kojem se glavni lik (treće dobi) nakon seksa budi uz partnericu (treće dobi) i počne je promatrati, pa se i ona probudi i pita ga zašto je gleda, a on sav s ljubavlju kaže da broji njezine bore i staračke pjege...uh.
Mislim, znam da se i stari ljudi ševe, ali kvragu, gola staračka tijela jednostavno nisu ono što čovjeku padne na pamet na spomen seksa...
Podsjetilo me to na jedan dokumentarac koji sam gledala prije par godina, o ljubavnicima iz staračkih domova. Kako ih osoblje nalazi ujutro zajedno u krevetu pa im je neugodno, ne znaju što bi s njima, pa ih razdvajaju na različite odjele, pa je njihovoj djeci užasno neugodno, nastoje ih proglasiti ludima i slično, jer eto im roditelji tu bludniče pod stare dane umjesto da pristojno i u miru krepaju, još će se na kraju netko drugi dokopati stana i one super retro lampe iz dnevne sobe...
Baš me bio iživcirao taj dokumentarac.



No eto, kako stanovništvo na zapadu rapidno stari, neka će se uvjerenja valjda morati mijenjati...
A neke se stvari već mijenjaju.
Recimo, ima sve manje baka i djedova. Onih as-we-know-them, koji pričaju priče i peku kolače i puše lulu i pletu džempere.
Ima neka teorija prema kojoj je čitava evolucijska svrha menopauze, odnosno činjenice da žena ne odapne još dugo nakon što joj odapnu jajnici, upravo u tome da postoje bake. Mudre stare žene koja će brinuti o potomcima na dobrobit zajednice. (Znam, ovako zvuči prilično šepavo, ali Natalie Angiers je u knjizi 'Žena – intimna geografija' to iznijela mnogo suvislije, check it out, ima veze s utjecajem produženog djetinjstva na razvoj pametnog ljudskog mozga.)
Moderni bake i dide su, međutim, u trenutku kad postanu bake i dide, još debelo u radnom odnosu, a onda kad konačno odu u penziju, jedva dočekaju po uzoru na sve one knjige i filmove ostvariti životne snove, landrat po svijetu i učit japanski, a ne čuvat unuke na dobrobit zajednice. Koja zato mora ulagati u vrtiće, pa ne ostane dovoljno za arene i skijaška prvenstva, majku im njihovu!

A ja...
Kad budem stara...
-preselit ću na more, to je garancija da će te familija ipak obići bar jednom godišnje
-zavoljet ću kuhanje
-pušit ću cigarillose
-bit ću nagluha, to je neizbježno budući da sam nagluha već i sad
-između lica i guze odabir će vrlo izvjesno pasti na guzu
-slušat ću klape
-smatrat ću sve mlađe generacije pičkicama koje bježe od odgovornosti (i to je neizbježno, očito)
-čitat ću Prousta
-čitat ću trač-časopise (koje čitam i sada, ali se onda više neću praviti da ih ne čitam)
-i dalje ću razvijati fotografije, makar će tada vjerojatno postojati samo jedno jedino mjesto na svijetu gdje se to uopće može napraviti, i bit će namijenjeno ekscentričnim milijunašima
-čuvat ću unuke, ali tek kad se budu mogli sami pokakati i složiti rečenicu sa subjektom i predikatom
-moći ću se sama pokakati i složiti rečenicu sa subjektom i predikatom.
Sve je u pozitivnom stavu.
Tako kažu.

četvrtak, 30.07.2009.

ODA STANU

Uskoro će naš sadašnji stan u ropotarnicu povijesti.
Zamijenismo ga drugim, doduše starijim, ali eto - ponekad je veličina važna...
I u taj veći ćemo valjda uskoro preseliti, ukoliko se ne dogodi nešto neočekivano, na primjer, sruši se u potresu ili izgori do temelja, što me s obzirom na stvari koje se dešavaju u posljednje vrijeme i ne bi pretjerano iznenadilo.

(Ja inače vjerujem da stanovi imaju dušu, baš kao i stvari u njima. Vjerujem i da odjeća ima osjećaje i da je žalosna ako ju dulje vrijeme ne nosiš. Kad bolje razmislim, ja sam animist. Ili sam možda samo puknuta u glavu, tko će ga znati.)
Pa gdje ćeš stoga bolje prigode nego se s nostalgijom prisjetiti kako je sve u protekle četiri godine ovaj, još uvijek aktualni stan, igrao značajnu ulogu u našim životima.
To je stan u kojem sam naučila kuhati i u kojem sam naučila što se sa čime pere.
To je stan u kojem smo proveli nebrojeno zimskih večeri šćućureni u krevetu uz šalicu dobrog čaja i novu sezonu 'Family Guya', ili 'Spaced' (nažalost, postoje samo dvije sezone, a druga nije bila dobro zapržena pa je nismo mogli otvoriti), ili 'American Dad' (nije sjeo dobro kao 'Family Guy'), ili trilogiju 'Gospodara prstenova' (po stoti put), ili prve sezone 'Monty Pythona' (If I was not a barrister, a window cleaner me…), ili 'Panov labirint' (mučno, brutalno, i da, curica umre na kraju, a NE ode u podzemno kraljevstvo svom pravom tati, vi jebeni vječni optimisti!), ili 'Princezu nevjestu', ili…
Nadalje, to je stan koji je vidio nešto solidnih tuluma, među kojima je onaj prvi, za useljenje, bio definitivno najdekadentniji (ključne riječi: Pokemoni, Rod Stewart, ormar). Zahvaljujući mojoj prijateljici A. fotke s tog tuluma osvanule su nedavno na fejsu i na njima me uredno tagirala, tako da se cjelokupna građanska, poslovna i akademska javnost može osvjedočiti ne samo kako izgledam pijana ko krava, nego i da na crnu haljinu i crne čizme nosim bijele gaćice. Jupi.
To je stan koji je vidio moju transformaciju:
-iz studentice u dipl. prof.
-iz singlice u udanu ženu
-iz nemajke u majku.
To je stan u koji smo se vratili s Raba, Mljeta i iz Barcelone i rekli: 'Evo nas doma!'
To je stan u koji smo se vratili nakon 12 dana na Islandu provedenih isključivo u šatorima, busevima i avionima, pa nam je bilo jako čudno osjetiti čvrste keramičke pločice pod bosim nogama.
To je stan s velikom terasom na kojoj je uvijek bio gušt popit bocu vina uz malo sira, maslina i pršuta i filozofirati o glupostima. I koja je bila savršena za držat bicikle.
To je stan u kojem smo prva dva ljeta imali mrave, što me bacalo u očaj, a onda su odjednom nestali sami od sebe, tajanstveno kao što su se i pojavili.
To je stan koji nikada nije izgledao baš onako kako bi mi htjeli, jer je dosta namještaja ostalo od starih vlasnika koji su opsesivno obožavali crninu (u trideset kvadrata, for crying out loud), a nismo puno u njega ulagali jer smo pretpostavljali da nećemo dugo u njemu živjeti. No ipak smo se mic po mic uspjeli riješiti većeg dijela crnine, a vrhunac je bio kad smo konačno promijenili groznu staru wc školjku koja je imala onu stepeničicu na kojoj ti uvijek ostane govno… ne patim od suvišne finoće i senzibilnosti, ali NE, nemam se običaj osvrtati za svojim drekom da vidim je li i danas zdrave boje te treba li mi možda dodatni izvor željeza… ugh.
Za kraj, special mention zavređuje i šira okolina:
-parkić u kojemu smo igrali nogomet na snijegu,
-sunčana jutra u kojima su sve boje jasne i sve stvari imaju oštre bridove dok ja idem na posao i na biciklu se uspinjem kroz park na cestu,
-drvored pod kojim ovih dana šetam bebu gore-dolje, gore-dolje, gore-dolje, jer ju po pasjoj vrućini ne mogu šetati nigdje drugdje.
To je to.
Kvarta mi neće biti žao.
Stana možda hoće u nekim segmentima.
Moving on…

utorak, 26.05.2009.

SRETAN ROĐENDAN...

Danas je rođendan osobi koja ima posebno mjesto u mom životu.

Ima posebno mjesto zato što (između ostaloga):
-sam s njom pijana teturala po Firenci nakon onog crvenog piva, nakon što se uopće nismo imale namjeru napiti;
-sam joj uništila djetinjstvo beskrajnim puštanjem Nirvane, Nicka Cavea, Brucea Dickinsona, Soundgardena, PJ Harvey i sličnog, ali sve mi je oprostila… osim Toma Waitsa;
-mi je preporučila da pročitam super knjige kao što su 'Catch 22' i 'Great Gatsby' (dok ona nikako da pročita knjige koje joj ja kupujem za rođendane i Božiće, od Susanne Clarke do Calvina, jer ja joj kao kupujem napornu postmodernu literaturu za koju nikad nema vremena zbog ispita i slično, ajde Orhana Pamuka je pročitala, pa ako ne pročita ni knjigu koju sam joj kupila za ovaj rođendan, tražit ću da mi ju posudi i neću joj nikad vratit, ionako sam je mislila kupit i sebi, samo u originalu;
-zato što sam s njom dijelila sobu dvadeset i nešto godina;
-zato što je vikala da me mrzi i neka umrem kad bih došla doma kasno navečer (iliti rano ujutro) i probudila ju, a ako je bila budna, onda bi otišla u kuhinju po jogurt pa smo još neko vrijeme pričale, a onda se ona polako počela vraćati doma kasnije od mene, i ja ponekad ne bih mogla zaspati dok ona ne bi došla;
-zato što sam ja njoj vikala da je mrzim i neka umre kad me budila ujutro dok se spremala za školu, a ja sam bila na faksu i mogla sam spavati do podneva;
-zato što mi je žao što sam se jednom naljutila na nju i srušila joj sladoledara iz Playmobila (onog s kapicom i brkovima);
-zato što mi je skidala cipele prije spavanja i nosila četkicu da si operem zube kad sam se na onoj svadbi u Đakovu toliko napila da nisam to mogla sama;
-zato što joj super stoji odjeća koju ja nikada ne bih kupila;
-zato što smo na YouTubeu tražile kako otvorit bocu vina kad nismo uspjele samostalno;
-zato što sam uvijek morala biti na oprezu da ne pojede i moju čokoladu ili moj voćni jogurt;
-zato što je čekala do dva-tri ujutro da se preko Skypea pošalje prva snimka moje bebice u trbuhu u trećem mjesecu trudnoće (jer se mi pametni nismo sjetili zipati fajl, hehe) i oduševila se kako miče rukicama i prstićima i rekla da si pušta snimku kad god je loše volje.
Velika pusa!

<	srpanj, 2010
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)

Igre.hr
Igrajte najbolje igre i igrice

Komentari da/ne?